Božić je praznik dolaska. Ne dolaska moći, pobjede ili trijumfa, nego dolaska smisla. U kršćanskoj tradiciji, Božić označava rođenje Isusa Krista, ali njegova poruka daleko nadilazi samu religiju. To je priča o tome da se svijet ne mijenja silom, nego nježnošću; ne dominacijom, nego ljubavlju; ne bogatstvom, nego skromnošću.
Dijete rođeno u štali postaje simbol ideje da vrijednost čovjeka ne dolazi iz položaja, imetka ili moći, već iz same činjenice da je čovjek. Božić zato nije praznik savršenstva, nego praznik početka. On podsjeća na to da nada uvijek počinje mala, tiha i ranjiva — ali i da je upravo takva nada najotpornija.
Vrijednosti koje Božić nosi
U suštini, Božić njeguje vrijednosti koje su univerzalne i razumljive svima, bez obzira na vjeru ili svjetonazor. To su ljubav koja ne traži uslov, mir koji ne znači odsustvo problema nego odsustvo mržnje, poniznost koja nije slabost nego snaga, i praštanje koje oslobađa prije svega onoga ko prašta.
Božić nas uči da se svijet ne popravlja velikim riječima i naglim potezima, nego sitnim, svakodnevnim gestama. Podijeljenim hljebom, otvorenim vratima, toplom riječju, prisutnošću. U tom smislu, Božić je poziv na to da se čovjek sjeti drugog čovjeka i da barem na trenutak bude bolja verzija sebe.
Božić u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini Božić ima posebnu boju i poseban ton. Katolici ga slave 25. decembra, pravoslavni 7. januara, ali duh Božića često prelazi granice kalendara i konfesija. U bosanskom kontekstu, Božić nije samo vjerski datum nego i društveni trenutak u kojem se naglašava bliskost, komšiluk i poštovanje.
U kućama Božić miriše na kolače, pogaču, pečenje, kuhano vino i kafu koja se pije sporije nego inače. Slavi se porodično, bez pretjerane pompe, s naglaskom na okupljanje i mir. Često se dijeli — kolač se nosi komšiji, čestitka prijatelju, osmijeh prolazniku.
Bosna ima tu rijetku osobinu da praznike ne doživljava isključivo kao “svoje” ili “tuđe”. U mnogim sredinama Božić se poštuje i onda kada se ne slavi. Čestita se, navraća se, dijeli se radost. Uprkos svim istorijskim lomovima, sačuvana je ta stara navika da praznik ne zatvara vrata, nego ih otvara.
Tišina, sjećanje i nada
Božić u Bosni često nije glamurozan. On je skroman, tih i pomalo sjetan. U njemu ima mjesta i za radost i za tugu, i za prisjećanje na one kojih nema. To je dan kada se bol ne briše, ali se lakše nosi; kada se praznine ne popunjavaju, ali se priznaju.
U toj tišini Božić dobija svoju pravu snagu. On ne obećava da će sve biti uredu, ali podsjeća na to da niko ne mora biti sam. Donosi nadu da, uprkos svemu, postoji mogućnost novog početka — u čovjeku, u odnosima, u društvu.
Vrijednost Božića
U svijetu buke, Božić podsjeća na vrijednost tišine. U vremenu podjela, podsjeća na zajedništvo. U kulturi brzine, na strpljenje. U politici straha, na ljubav.
Božić ne traži da svi budemo isti. Traži samo da budemo ljudi.
Možda je baš zato Božić i danas toliko potreban – ne kao podsjetnik na jednu vjeru, već kao odjek zajedničkog ljudskog srca. Podsjetnik na to da je nada, ma kako sitna bila, uvijek jača od očajanja; da je blizina, ma kako krhka bila, uvijek jača od straha i da je ljubav, ma kako nježna bila, ono što na kraju uvijek preostaje.
Sretan Božić svima koji danas slave.
I svima koji u ovom trenutku tišine prepoznaju priliku da se, makar na čas, vrate sebi i jedni drugima.
