Privremeno koje je postalo trajno stanje
U Bosni i Hercegovini gotovo ništa nije konačno. Sve je “u tranziciji”, “u procesu”, “u fazi rješavanja”. Ta riječ — tranzicija — prati zemlju decenijama, kao da je postala njen službeni identitet.
Privremene mjere traju godinama. Privremena rješenja postaju sistem. Privremeni zakoni žive duže od generacija koje su ih dočekale. A ljudi se, malo po malo, navikavaju na život koji stalno čeka da počne.
Trideset godina kasnije, tranzicija više nije period — ona je stanje svijesti.
Život u stalnom čekanju
Čekanje je postalo osnovna društvena vještina. Čeka se posao. Čeka se konkurs. Čeka se veza. Čeka se promjena vlasti. Čeka se reforma. Čeka se “da se nešto desi”.
Čeka se čak i odlazak — jer ni on često nije trenutna odluka, već proces koji traje godinama.
U tom čekanju ljudi ne stoje mirno. Oni rade, preživljavaju, snalaze se, improvizuju. Ali sve to rade s osjećajem privremenosti, kao da stvarni život tek treba da počne.
Država u nacrtu, društvo u improvizaciji
Bosna i Hercegovina funkcioniše kao nacrt koji nikada nije dovršen. Institucije postoje, ali često bez stvarne snage. Pravila postoje, ali se tumače selektivno. Sistem postoji, ali se ne doživljava kao stabilan oslonac.
Zato se paralelno razvijaju neformalni mehanizmi: poznanstva, usluge, “snalaženje”, lične mreže. Ne zato što su ljudi skloni prečicama, nego zato što sistem rijetko funkcioniše bez njih.
Privremenost proizvodi improvizaciju. A improvizacija postaje norma.
Generacije odrasle bez osjećaja kontinuiteta
Posebno je zanimljiva generacija koja je odrasla nakon rata — ona koja nema lično iskustvo sukoba, ali živi njegove posljedice.
Ta generacija nije imala stabilan model budućnosti. Nije imala jasnu sliku šta znači “normalan tok života”. Umjesto toga, učila je da se stalno prilagođava: promjenama pravila, tržišta, sistema, društvenih očekivanja.
Rezultat je čudan spoj snalažljivosti i iscrpljenosti. Ljudi znaju “kako se preživljava”, ali rijetko imaju prostor da planiraju dugoročno.
Privremenost kao psihološki okvir
Kada društvo godinama živi u neizvjesnosti, to se ne zadržava samo na politici ili ekonomiji. To postaje psihološki okvir.
Planovi se skraćuju. Odluke se odgađaju. Povjerenje u budućnost slabi. Sve se svodi na “da preguramo još ovu godinu”.
U takvom okruženju čak i nada postaje oprezna. Ljudi se boje da očekuju previše, jer su previše puta naučili da se očekivanja ne ispune.
Između odlaska i ostanka
Tranzicija proizvodi i jednu tihu podjelu: između onih koji su otišli i onih koji su ostali.
Oni koji su otišli često nose krivicu, nostalgiju i vezanost. Oni koji su ostali nose umor, tvrdoglavost i osjećaj da neko mora ostati da bi nešto imalo smisla.
Ni jedni ni drugi nisu u potpunosti spokojni. Svi su, na neki način, zarobljeni u istoj priči — samo s različitih strana granice.
Navika na nenormalno
Najopasniji aspekt dugotrajne tranzicije nije siromaštvo, ni politička kriza, nego navikavanje.
Navikavanje na nefunkcionalnost.
Navikavanje na haos.
Navikavanje na minimalna očekivanja.
Kad se ljudi naviknu, prestanu postavljati pitanja. A kad pitanja nestanu, nestaje i pritisak da se stvari mijenjaju.
Tada tranzicija prestaje biti faza i postaje identitet.
Može li se izaći iz privremenog?
Pravo pitanje možda nije kada će tranzicija završiti, nego kako ponovo zamisliti trajnost.
Trajnost ne mora značiti savršen sistem. Ona znači osjećaj da sutra ima neku vezu s današnjim danom. Da se trud isplati. Da pravila vrijede. Da planiranje ima smisla.
Možda prvi korak nije velika reforma, nego promjena perspektive: odbijanje da se privremeno prihvati kao sudbina.
Jer društvo koje decenijama živi “na čekanju” polako zaboravi kako izgleda život koji se živi — a ne odgađa.
