Carl Sagan je davno izrekao rečenicu koja danas zvuči gotovo proročanski: da smo izgradili društvo zasnovano na nauci i tehnologiji, a da istovremeno gotovo niko ne razumije ni jedno ni drugo. Upozorio je da je ta kombinacija moći i neznanja zapaljiva smjesa koja će se prije ili kasnije obiti o glavu.
Decenijama kasnije, njegova rečenica više ne zvuči kao upozorenje, nego kao opis stvarnosti.
Tehnologija kao magija, ne kao znanje
Savremeni čovjek koristi tehnologiju svakodnevno, gotovo neprekidno. Pametni telefoni, algoritmi, vještačka inteligencija, mreže, digitalne platforme – sve je postalo produžetak svakodnevice. Ipak, razumijevanje kako te stvari funkcionišu ostalo je ograničeno na uzak krug stručnjaka.
Za većinu ljudi tehnologija se ponaša poput magije: nešto što „radi samo od sebe“. Klikneš, dobiješ rezultat. Ne pitaš kako, zašto, pod kojim uslovima.
U takvom odnosu, znanje se zamjenjuje povjerenjem — ili slijepom vjerom. A tamo gdje postoji moć bez razumijevanja, uvijek postoji i rizik manipulacije.
Iluzija informisanosti
Današnje društvo voli vjerovati da je informisanije nego ikada. Informacija je svuda. Dostupna, brza, stalna. Ali dostupnost informacija ne znači i razumijevanje.
Znanje zahtijeva kontekst, vrijeme i sposobnost kritičkog mišljenja. Informacija bez toga postaje buka.
Paradoks je u tome što se u eri beskonačnih izvora znanja smanjuje stvarna sposobnost da se razlikuje istina od interpretacije, činjenica od mišljenja, nauka od uvjerenja. Algoritmi ne nagrađuju tačnost, nego angažman. Emociju, ne istinu.
“We've arranged a society based on science and technology, in which nobody understands anything about science and technology. And this combustible mixture of ignorance and power, sooner or later, is going to blow up in our faces.”
— Saganism (@Saganismm) December 26, 2025
― Carl Sagan pic.twitter.com/hgLNNNw9v6
Tako nastaje digitalno okruženje u kojem se naučni konsenzus i teorija zavjere često tretiraju kao “dva mišljenja”.
Moć bez razumijevanja
Saganova opaska postaje posebno zabrinjavajuća kada se sagleda odnos između tehnologije i moći.
Tehnologija danas oblikuje izbore, tržišta, ratove, javno mnijenje. Algoritmi odlučuju šta vidimo, šta ignorišemo, šta smatramo važnim. Umjetna inteligencija donosi odluke koje utiču na zapošljavanje, kreditiranje, nadzor i sigurnost.
A većina korisnika nema ni osnovnu predstavu kako ti sistemi funkcionišu.
To stvara opasan raskorak: moć koncentrisana u rukama malog broja tehničkih i korporativnih struktura, dok većina društva ostaje pasivni korisnik — bez alata da tu moć razumije, preispita ili kontroliše.
Kada neznanje postane politički resurs
Neznanje nije samo nuspojava — ono postaje politički resurs.
U svijetu u kojem se naučna pitanja svode na mišljenja, lako je manipulisati strahovima. Klimatske promjene, vakcine, energija, tehnologija — sve postaje teren ideoloških borbi umjesto racionalne rasprave.
Pojednostavljene poruke pobjeđuju složene istine. Glasniji nadjačava stručnijeg. Povjerenje u znanje zamjenjuje povjerenje u “našu stranu”.
Tako se stvara društvo koje formalno koristi najnaprednije tehnologije, ali mentalno funkcioniše na nivou predrasuda i impulsa.
Tehnologija bez etike
Još opasniji aspekt je razvoj tehnologije bez paralelnog razvoja etike.
Brzina inovacija daleko nadmašuje brzinu društvenog razumijevanja. Nova sredstva moći nastaju prije nego što se postave pitanja odgovornosti. Ko kontroliše podatke? Ko snosi posljedice grešaka? Ko odlučuje šta je prihvatljivo?
Bez šireg razumijevanja nauke i njenih implikacija, društvo postaje pasivni posmatrač vlastite transformacije.
U tom smislu, Saganovo upozorenje nije bilo protiv tehnologije — već protiv neodgovornog odnosa prema znanju.
Povratak naučne pismenosti kao društvenog pitanja
Rješenje nije u odbacivanju tehnologije, niti u elitizmu znanja. Rješenje je u vraćanju naučne pismenosti kao temeljnog društvenog pitanja.
To ne znači da svi moraju biti inženjeri ili fizičari. Znači da ljudi trebaju razumjeti principe: kako nastaje znanje, šta je dokaz, šta je vjerovatnoća, gdje su granice sigurnosti.
Bez toga, demokratsko društvo postaje ranjivo. Jer odluke se donose bez razumijevanja posljedica, a moć se prepušta onima koji znaju upravljati složenim sistemima.
Upozorenje koje još uvijek traje
Carl Sagan nije govorio iz pesimizma, nego iz brige. Njegova rečenica nije bila proročanstvo propasti, već poziv na odgovornost.
Društvo koje želi koristiti moć nauke mora razumjeti njene osnove. U suprotnom, tehnologija prestaje biti alat oslobađanja i postaje tihi mehanizam kontrole.
Možda još nije kasno da se to shvati.
Ali vrijeme u kojem možemo ignorisati tu poruku polako ističe.
