Izlaganje Bakira Izetbegovića u Sanskom Mostu još je jedan primjer političkog govora koji se ne obraća budućnosti, nego prošlosti — i to onoj selektivno interpretiranoj. U njegovim riječima prepoznaje se obrazac koji traje godinama: SDA je žrtva, SDA je meta, SDA je jedina brana, a svi ostali su ili neprijatelji, ili naivni pomagači „projekta protiv države“.
Takav diskurs nije nov. Naprotiv, on je temelj političkog opstanka ove stranke još od kraja rata.
Narativ opsade kao trajno stanje
Kada Izetbegović kaže da je „odmah nakon rata počeo udar na SDA“ i da se godinama vodi „specijalni rat“, on zapravo opisuje politički okvir u kojem SDA funkcioniše već gotovo tri decenije. Taj okvir ima jednostavnu logiku: ako postoji kritika — ona nije politička, nego neprijateljska; ako postoji opozicija — ona nije legitimna, nego dio zavjere.
Problem takvog narativa nije samo u pretjerivanju, nego u njegovoj potrošenosti. Ako je “udar” neprekidan već 30 godina, onda se logično postavlja pitanje: kako je moguće da je stranka istovremeno i stalna žrtva i najdugovječniji centar moći?
U toj kontradikciji leži srž problema.
Vječna borba protiv „drugih“, bez odgovornosti za vlastite rezultate
Izetbegović ponavlja tezu da je SDA sistematski napadana kako bi se „otopio kapital povjerenja“ kod naroda. Ali pritom prešućuje ključnu činjenicu: SDA je najveći dio poslijeratnog perioda bila ili vlast ili ključni dio vlasti.
Ako je zemlja stagnirala — stagnirala je dok su oni upravljali.
Ako institucije ne funkcionišu — nisu nastale u vakuumu.
Ako su sistemi slabi — gradili su ih upravo oni koji danas tvrde da su im žrtve.
U tom smislu, priča o stalnoj sabotaži služi kao zgodan način izbjegavanja političke odgovornosti.
„Mora se znati lider“ – rečenica koja otkriva više nego što želi
Jedna od najindikativnijih izjava je poruka da se “mora znati lider”. U zemlji sa složenim ustavnim poretkom i dubokim etničkim podjelama, takva formulacija zvuči manje kao poziv na stabilnost, a više kao nostalgija za centralizovanom moći.
To nije poziv na institucionalno jačanje, nego na personalizaciju politike.
Problem Bosne i Hercegovine nije nedostatak lidera, nego višak politike svedene na ličnosti umjesto na pravila, procedure i odgovornost.
Mit o međunarodnom „povratku povjerenja“
Tvrdnja da se međunarodna zajednica “ponovo okreće SDA-u” i da je “projekat Trojke propao” zvuči više kao unutrašnja motivacijska poruka nego kao provjerljiva činjenica.
Takve izjave imaju jasnu funkciju: održavanje slike da je SDA neizbježna, da je svaka alternativa privremena i da se politički tok uvijek vraća na staro.
To nije analiza stanja, nego psihološka priprema biračkog tijela.
Ekonomija kao selektivno pamćenje
Posebno zanimljiv dio govora je idealizacija perioda vlade Fadila Novalića, uz tvrdnje o ekonomskom rastu, zapošljavanju i stabilnosti.
Ovdje se svjesno zanemaruje širi kontekst: dugoročna strukturalna slabost ekonomije, afere, klijentelizam, zavisnost od javne potrošnje i činjenica da su mnogi problemi akumulirani upravo u periodima kada je SDA imala ključnu ulogu.
Poređenje s aktuelnom vlašću može biti legitimno, ali selektivno pamćenje ne može zamijeniti ozbiljnu analizu.
Retorika izdaje kao političko oružje
Najopasniji dio izlaganja je insistiranje na pojmu izdaje.
Optužbe da je Trojka „suspendovala Ustav“, „dozvolila drugima da biraju Bošnjake“ ili „prodala interese“ služe mobilizaciji emocija, ali istovremeno dodatno produbljuju političku polarizaciju.
Takva retorika ne ostavlja prostor za pluralizam. Ona dijeli političku scenu na “nas” i “njih”, patriote i izdajnike, ispravne i pogrešne.
U društvu koje je već duboko fragmentirano, to nije bezazleno.
Zakoni kao sredstvo pritiska, ne konsenzusa
Kada Izetbegović kaže da će „naći način da ruku dignu i oni koji ih ne vole“, to zvuči manje kao politički dogovor, a više kao demonstracija sile.
Demokratija ne bi trebala funkcionisati na principu pritiska, već uvjeravanja i transparentnosti. Ako se zakoni donose zato što neko „mora“, a ne zato što su uvjerljivo obrazloženi, problem nije u protivnicima — nego u načinu vođenja politike.
Retorika prošlog vremena u sadašnjem trenutku
Izlaganje Bakira Izetbegovića nije novo, niti iznenađujuće. Ono je dosljedno jednoj liniji političkog razmišljanja koja traje decenijama: stalna ugroženost, stalni neprijatelji, stalna potreba za okupljanjem oko jedne figure.
Problem je što se društvo u međuvremenu promijenilo.
Građani danas nisu manje patriote ako postavljaju pitanja. Nisu izdajnici ako traže rezultate. Nisu neprijatelji ako traže odgovornost.
A politika koja se stalno vraća na isti narativ, bez stvarne samokritike, sve teže objašnjava zašto nakon trideset godina i dalje govori o “početku borbe”.
U tom raskoraku između retorike i stvarnosti leži razlog zašto ovakvi govori sve češće zvuče poznato — ali sve rjeđe uvjerljivo.
