Ako bi ikada u rječniku tražili definiciju “požrtvovanosti”, pored nje bi trebala stajati slika Johna Terryja kako glavom ide na kopačku protivničkog igrača u visini trave.
Za navijače Chelseaja, on je bio “JT”, neprikosnoveni vođa koji je krvario plavo. Za ostale, on je bio negativac kojeg je bilo lako mrziti, ali mu je bilo nemoguće osporiti jedno: niko u modernoj eri Premijer lige nije bolje komandovao odbranom od njega.
Rođen da komanduje
John Terry nije bio najbrži stoper na svijetu. Nije imao eleganciju jednog Rio Ferdinanda ili tehniku Alessandra Neste. Ali John Terry je imao nešto što se ne uči na akademijama – geometriju odbrane. Njegovo postavljanje je bilo hirurški precizno. On je znao gdje će lopta biti tri sekunde prije nego što bi je napadač uputio. Dok su se drugi oslanjali na brzinu da isprave greške, Terry greške nije ni pravio jer je uvijek bio korak ispred.
Postao je kapiten Chelseaja u eri kada je Roman Abramovič počeo upumpavati milione. Oko njega su se mijenjale svjetske zvijezde, od Crespa do Ševčenka, ali on je bio konstanta. On je bio “domaći dečko” koji je držao svlačionicu na okupu, čovjek koji je Joseu Mourinhu bio produžena ruka na terenu.
Blok koji prkosi fizici
Postoji snimak iz finala Liga kupa protiv Arsenala 2007. godine. Diaby je pokušao ispucati loptu, a Terry je, u nemogućnosti da stigne nogom, bacio glavu direktno pred kopačku. Dobio je udarac koji bi onesvijestio bika, ostao nepomično ležati, a samo par sati kasnije se vratio na proslavu pobjede.
To je bio John Terry. Njegovo tijelo je bilo štit. Broj blokiranih šuteva u njegovoj karijeri vjerovatno prkosi svakoj statistici. On nije igrao fudbal; on je vodio rat za svaki pedalj šesnaesterca.
Moskovska kiša i iskupljenje u Minhenu
Fudbalska sudbina zna biti okrutna. Te 2008. godine u Moskvi, Terry je imao priliku da Chelseaju donese prvu Ligu šampiona. On, kapiten, uzeo je penal. Kiša je padala, noga mu je proklizala, a lopta pogodila stativu. Njegove suze na moskovskoj travi su jedan od najtužnijih prizora za svakog “Plavca”.
Ali, fudbalski bogovi mu nisu ostali dužni. Iako je finale 2012. u Minhenu propustio zbog crvenog kartona (klasični impulsivni Terry), on je bio taj koji je podigao pehar. Jer svi su znali – bez njegovih golova glavom, bez njegovih komandi u četvrtfinalu i polufinalu protiv Barcelone, Chelsea nikada ne bi bio tamo.
Autorski stav: Posljednji svoje vrste
U “Hronici budnih” na Johna Terryja gledamo kao na kraj jedne ere. Danas se od stopera traži da budu “playmakeri”, da igraju kratke pasove i da imaju manire dječaka iz hora. Terry je bio grub, on je bio glasan, on je bio “prljav” kada je trebalo, ali je bio vođa kojeg bi svaki igrač pratio u vatru.
Bio je strijelac 41 gola u Premijer ligi – rekord za odbrambenog igrača. Bio je u idealnom timu svijeta (FIFPro World XI) pet godina zaredom. Ali iznad svega, bio je čovjek koji je Chelsea učinio pobjedničkom mašinom. Bez njega, Chelsea bi bio samo još jedan bogat klub. Sa njim, bili su tvrđava.
| Kategorija | Statistika / Podatak | Značaj |
| Nastupi za Chelsea | 717 | Treći na vječnoj listi kluba. |
| Golovi u PL | 41 | Najefikasniji defanzivac u historiji lige. |
| Trofeji | 5 PL, 5 FA Cupa, 1 LŠ, 1 LE | Najuspješniji kapiten u historiji Chelseaja. |
| Individualna priznanja | UEFA klupski defanzivac godine (3 puta) | Dominacija u evropskom fudbalu. |
| Specifičnost | Kapiten, Lider, Legenda | Transparent koji i danas visi na Bridgeu. |
