Sarajevo je ovih dana naučilo nešto novo. Ne o meteorologiji, ne o komunalnom sistemu, nego o hemiji u službi izgovora.
Direktor KJKP “Rad” Emir Dobrača nam je, gostujući u jutarnjem programu, objasnio zašto grad klizi, pješaci padaju, a snijeg ostaje netaknut:
so se, naime, pretvara u vodu — a voda onda odnese so.
Ako vam ovo zvuči kao naučna istina, niste sami. Ako vam zvuči kao metafora za stanje sistema, još bolje ste shvatili.
Revolucionarno otkriće: Voda je mokra
Prema ovom objašnjenju, Sarajevo se ne suočava s problemom organizacije, planiranja ili odgovornosti, nego s prirodnim fenomenom koji do sada, očigledno, nije bio poznat komunalnim službama:
kada se snijeg topi — nastaje voda.
Ta voda, kako saznajemo, ima nezgodnu osobinu da odnosi materijal s kojim dođe u kontakt. Konkretno — so.
Drugim riječima, problem nije što se ne čisti dovoljno, nego što fizika radi protiv nas.
Grad koji pobjeđuje zakonima prirode (osim kad gubi)
Zanimljivo je da isti zakoni prirode važe i u drugim gradovima svijeta:
u Helsinkiju, Beču, Ljubljani, Krakovu…
Ali tamo voda, nekim čudom, ne odnosi so u tolikoj mjeri da grad postane klizalište.
Možda je sarajevska voda drugačija.
Možda ima poseban karakter.
Možda je emotivno vezana za padinske dijelove grada.
30–40 ljudi protiv 50 centimetara realnosti
Saznajemo i da je na terenu bilo 30 do 40 radnika. Danas čak 50. Ostali imaju druge obaveze — administraciju, higijenu, kancelarije.
To otvara važno pitanje:
da li grad od pola miliona ljudi zaista smatra da je 50 radnika adekvatan odgovor na “ekstremne” padavine koje se, gle čuda, dešavaju zimi?
Ili je ekstrem zapravo očekivanje građana da sistem funkcioniše?
Ekstremno vrijeme, standardni izgovori
Snijeg je, čujemo, bio “ekstreman”.
15 cm ujutru.
40–50 cm ukupno.
Sarajevo je, podsjetimo, grad koji se nalazi u klimatskoj zoni gdje snijeg nije egzotična pojava, nego redovan sezonski gost. Ako je ovo ekstrem, onda je pitanje šta je plan — a šta iznenađenje.
Jer zima dolazi svake godine.
Za razliku od odgovornosti, koja očito dolazi rijetko.
Nauka kao štit
Najzanimljiviji dio cijele priče nije snijeg. Nije ni so. Nije ni voda.
Najzanimljiviji dio je korištenje “naučnog” objašnjenja kao štita. Ne kaže se:
– pogriješili smo u organizaciji
– nismo imali dovoljno ljudi
– sistem nije bio spreman
Ne. Kaže se:
hemijski procesi su krivi.
To je sofisticiran način da se odgovornost prebaci na periodni sistem elemenata.
Zaključak koji ne klizi
Građani Sarajeva nisu “neuki” zato što se žale. Oni samo hodaju po gradu u kojem se, prema zvaničnom objašnjenju, so topi, voda teče, a problemi ostaju.
Ako sistem ne može podnijeti zimu bez objašnjavanja osnovnih fizičkih pojava, onda problem nije u snijegu.
Problem je u tome što se funkcija direktora, izgleda, ne topi — bez obzira na vremenske uslove.
