Sarajevska zima ove godine nije donijela samo snijeg i poledicu. Donijela je i rijedak društveni fenomen: moralnu kritiku bez moralnog kapitala.
Direktor KJKP “Rad” Emir Dobrača je, vlastitim riječima, ušao u anale komunalne fizike objašnjenjem da se so pretvara u vodu, a voda potom odnosi so. Građani su se s pravom nasmijali, okliznuli i naljutili. Kritika je bila neminovna.
Ali onda se u raspravu uključila figura koja Sarajevo poznaje decenijama — ne kao simbol odgovornosti, nego kao simbol institucionalne bahatosti, političke nedodirljivosti i sistemskog potcjenjivanja javnosti. Da, pričamo o Sebiji Izetbegović, istoj onoj koja ne može dokazati svoje diplome i koja je daleko, daleko od moralne vertikale da se “presudi” Dobrači.
I tu priča prestaje biti samo komunalna.
Kritika je dozvoljena. Podsjećanje je obavezno.
Da se razumijemo odmah:
da, direktor KJKP “Rad” zaslužuje kritiku.
Da, objašnjenje o soli i vodi je apsurdno.
Da, plata i učinak ne stoje u zdravom odnosu.
Ali kada kritika dolazi od osobe čije je javno djelovanje godinama opterećeno aferama, sumnjama u akademski integritet, političkom moći bez odgovornosti i partijskom kontrolom institucija, onda je dužnost javnosti da postavi pitanje:
Ko govori — i s kojeg moralnog mjesta?
Ironija na kvadrat
U svojoj objavi, kritičarka Izetbegović ismijava “stručnjaka za pretvaranje soli u vodu”, govori o političkom pritisku, neznanju, nesposobnosti i nezasluženoj plati.
Sve tačke su legitimne — kada dolaze iz pozicije čistih ruku.
Problem je što dolaze od osobe koja je godinama bila oličenje sistema u kojem:
- politička pripadnost nadjačava stručnost
- funkcije služe kao privatni feud
- odgovornost ne postoji, osim za druge
I sada, u tom istom gradu, ona se pojavljuje kao glas razuma, satire i narodne pravde.
To nije ironija.
To je cinizam s iskustvom.
“Ko je imenovao” — pitanje koje se vraća kao bumerang
U objavi se s pravom pita: ko je imenovao ovakvog direktora?
To je odlično pitanje. Samo što je Sarajevo to isto pitanje decenijama postavljalo — i istoj toj političkoj strukturi čiji je ona bila i ostala simbol.
Jer ako ćemo se igrati igre “ko je koga postavio”, onda moramo igrati do kraja.
Bez preskakanja poglavlja.
Bez selektivnog pamćenja.
Moral nije sezonska roba
Najveći problem ove epizode nije Dobrača. Niti so. Niti snijeg.
Najveći problem je normalizacija ideje da se moral može posuditi po potrebi, kao lopata u snježnoj noći: danas kritikuješ, sutra zaboravljaš vlastiti trag u istom tom snijegu.
U zemlji u kojoj su institucije godinama privatizirane, diplome dovođene u pitanje, a odgovornost nestajala brže od soli na minus pet — moralna lekcija mora doći s kredibilne adrese.
U suprotnom, ona ne čisti ništa.
Samo dodatno klizi.
Zaključak bez iluzija
Da, direktor KJKP “Rad” je napravio javni autogol.
Da, sistem ne funkcioniše.
Da, građani imaju pravo na bijes.
Ali kada kritiku sistema preuzmu oni koji su ga godinama gradili, branili i koristili, tada to više nije borba za red.
To je borba za narativ.
A Sarajevo je već predugo klizalište na kojem se svi prave da ne vide ko je prosipao so prije nego što je nestala.



