Mike Pompeo nije rekao nešto nepromišljeno.
Nije se “nespretno izrazio”.
Nije pogrešno izabran kontekst.
On je svjesno i javno najavio prepravljanje historije.
“Moramo se pobrinuti da se priča ispriča kako treba, tako da, kada historijske knjige budu pisane, ne govore o žrtvama Gaze…
Žrtve su bili ljudi Izraela.”
Ovo nije politički stav.
Ovo je program.
Ovo nije poricanje – ovo je brisanje
Poricanje zločina dolazi nakon što se zločin desi.
Ovdje imamo nešto drugo:
preventivno oblikovanje sjećanja.
Pompeo ne kaže da žrtava u Gazi nema.
On kaže da ne smiju postati historijski subjekti.
Drugim riječima:
- mogu umrijeti
- mogu biti snimljeni
- mogu biti prebrojani
ali ne smiju ući u narativ.
To je najviši stadij dehumanizacije.
“Historijske knjige” kao bojno polje
Kad političar govori o tome šta će “historija pisati”, on priznaje nešto važno:
da historija nije neutralna, nego rezultat moći.
Pobjednici ne pišu samo granice.
Pišu i ko se računa kao žrtva.
Pompeo ne govori u ime istine.
Govori u ime kontrole narativa.
I to bez ikakvog srama.
Poznata logika, stara koliko i rat
Ovo smo već vidjeli:
- kad se genocidi relativizuju
- kad se kolonijalni zločini “civilizuju”
- kad se ubijeni pretvaraju u “kolateral”
Prvo se kaže: mi smo žrtve.
Zatim: njihove žrtve nisu iste.
Na kraju: njihove žrtve ne postoje.
Pompeo je preskočio prva dva koraka.
Otišao je direktno na treći.
Antiportal stav
Ako neko javno kaže da historija ne smije pisati o žrtvama jednog naroda,
taj ne brani nikoga.
On priprema teren za ponavljanje istog zločina.
Jer kad izbrišeš žrtvu iz sjećanja,
sutra možeš ponoviti zločin bez griže savjesti.
Ovo nije “izraelsko-palestinsko pitanje”.
Ovo je pitanje civilizacije.
Ko ima pravo da bude zapamćen kao žrtva —
a ko smije biti izbrisan.
Završna rečenica (bez uljepšavanja)
Historija ne pripada Pompeu.
Niti državama.
Niti silama.
Historija pripada mrtvima.
A onaj ko pokušava odlučiti ko smije biti oplakan,
već je izgubio svaku moralnu bitku —
bez obzira na to koliko moćan bio danas.
