Sam Altman, jedan od najuticajnijih ljudi u savremenoj tehnološkoj industriji, ovih dana je izjavio da bi današnji studenti, već oko 2035. godine, mogli raditi dobro plaćene poslove u svemiru – u istraživanju, tehnologiji i industrijama koje danas jedva da postoje.
Poruka zvuči inspirativno.
I upravo u tome leži problem.
Stara matrica u novom pakovanju
Ovo nije prvi put da tehnološka elita govori mladima:
“Ne brinite za poslove koji nestaju — dolaze novi, bolji, uzbudljiviji.”
Isto se govorilo:
- tokom industrijske revolucije
- tokom digitalizacije
- tokom globalizacije
- tokom dot-com ere
Uvijek je postojao mali broj onih koji su zaista ušli u nove elite, i veliki broj onih koji su ostali zaglavljeni u tranziciji.
AI tu logiku ne ruši — samo je ubrzava do granice pucanja.
AI kao generator nade… i amortizer straha
Altmanove izjave treba čitati kao dio šire strategije:
- smiriti strahove od masovnog nestanka poslova
- preusmjeriti fokus sa sadašnjih gubitaka na buduće snove
- oblikovati očekivanja nove generacije
Jer realnost je jednostavna:
AI već sada briše čitave profesije brže nego što se pojavljuju nove.
Govori o svemiru 2035. služe kao psihološki amortizer za vrlo neugodan period koji dolazi prije toga.
Ko zapravo ide u svemir?
Ključno pitanje koje se u ovakvim narativima uvijek preskoči:
Ko ima pristup tim budućim poslovima?
Jer neće:
- radnici bez kvalitetnog obrazovanja
- ljudi iz siromašnijih država
- društva bez tehnološke infrastrukture
Svemir, čak i kada postane “radno mjesto”, neće biti demokratski prostor.
Biće produžetak postojećih nejednakosti — samo dalje od Zemlje.
Šta ova priča zapravo govori o nama
Ovakve izjave ne govore toliko o svemiru, koliko o:
- nesigurnosti sadašnjosti
- nemogućnosti sistema da ponudi realne odgovore
- potrebi da se nada stalno projektuje u budućnost
Kad društvo nema rješenje za sljedećih pet godina, ono priča o sljedećih dvadeset.
Antiportal zaključak
Možda će neki današnji studenti zaista raditi u svemiru 2035.
Ali većina neće.
I to ne znači da su pogriješili — nego da je sistem dizajniran tako da:
- obećava svima
- isporučuje rijetkima
AI ne vodi nužno u utopiju ili distopiju.
On vodi u pojačanu verziju svijeta kakav već imamo.
A pitanje nije:
“Hoćemo li raditi u svemiru?”
Nego:
“Ko će ostati bez tla pod nogama dok drugi gledaju zvijezde?”
