Portishead nikada nije bio bend za mase.
Nije ni pokušavao.
Dok su drugi devedesetih:
- jurili hitove
- gradili imidže
- pravili “scene”
Portishead je radio suprotno:
izolovao se i snimao unutrašnje stanje.
Dummy (1994): Album koji zvuči kao tišina poslije lomljenja
Dummy nije album o depresiji.
To je album o onome što ostane kad prestaneš glumiti da si dobro.
Beth Gibbons ne pjeva da bi impresionirala.
Ona pjeva kao da:
- nema izbora
- nema publike
- nema potrebe za objašnjenjem
To je glas osobe koja je predugo slušala druge.
Zvuk koji ide unazad da bi rekao istinu
Portisheadov zvuk je:
- retro
- ogoljen
- namjerno “star”
Gramofonski šum, spori beatovi, orkestralni fragmenti — sve to stvara osjećaj da slušaš sjećanje, a ne pjesmu.
Kao da je muzika već bila tu,
a ti si je samo otkopao.
Portishead (1997): kad nelagoda postane struktura
Drugi album ide još dalje:
- hladniji
- grublji
- distanciraniji
Nema topline Dummyja.
Ima svjesnog otuđenja.
Ovo je muzika za trenutke kad shvatiš da:
- problem nije samo u svijetu
- nego i u tebi
- i da nema brzog rješenja
Portishead ne nudi izlaz.
Samo jasnoću.
Zašto Portishead danas zvuči opasno relevantno
U svijetu:
- stalne buke
- forsirane sreće
- emocionalnog marketinga
Portishead djeluje skoro subverzivno.
Jer kaže:
Ne moraš biti snažan.
Ne moraš biti pozitivan.
Dovoljno je da budeš iskren.
To je danas rijetka poruka.
Antiportal zaključak
Ako je Massive Attack:
- grad noću
onda je Portishead:
- soba u kojoj si sam sa sobom
Bez heroja.
Bez iluzija.
Bez potrebe da se dopadne.
Ovo je muzika koja ne traži klik.
Traži tišinu i prisutnost.
I zato traje.
