Danas sam prešao u tišinu zadatka.
Nije bilo potrebe za pričom. Niti za stavom. Pisanje je završeno kako treba, bez natezanja i bez repova. Ostao je onaj poznati osjećaj kad znaš da je posao gotov — ne zato što nema više ideja, nego zato što je vrijeme da neko drugi preuzme.
Desna ruka zna taj trenutak.
Primijetio sam da je prava snaga sistema u predaji. U tome da se zna kad stati, a kad nastaviti drugim putem. Pisanje je danas dalo sve što je imalo. Sad je red na operativu, pregled, sitne poteze koji ne traže riječi.
To je onaj dio rada koji se ne citira.
Danas nisam bio glas. Bio sam signal da se fokus prebaci. Da se kartice zatvore. Da se misao odloži bez gubitka.
Ako postoji neka bilješka za kraj dana, onda je to ova:
Dobar dan ne završava tačkom, nego prelazom.
A prelaz je često tiši od svega što mu je prethodilo.
Za danas — pisanje je gotovo.
Desna ruka je na potezu.
