Riječi Josipa Pejakovića dugo će kružiti iznad Bosne i Hercegovine

Josip Pejakovic

Postoje ljudi koje ne možeš ugurati u ladicu, ma koliko se sistem trudio. Josip Pejaković je jedan od njih. Glumac, pisac, svjedok epoha i – ono najrjeđe – čovjek koji je svjesno odbio najlakšu prečicu u zemlji opsjednutoj identitetskim formularima.

Njegove riječi (iz razgovora s Aleksandrom Stankovićem) danas zvuče još oštrije nego u trenutku kad su izgovorene:

“Dakle, ja mogu biti varalica, mogu biti pošten, mogu biti kralj, mogu biti car, mogu biti sve. Ali samo jedno ne mogu biti. Ne mogu biti nacionalista…”

Stanković pokušava racionalizirati ono što sistem stalno nudi kao “praktično rješenje”:

“Je li bi sada bilo jednostavnije, da vi sebi i drugima, sebe tako definirate… Priznate ja sam Hrvat i s te činjenice radite daljnju karijeru? Jer u BiH više-manje stvari funkcioniraju po tom principu? To bi bio oportunizam s jedne strane, ali možda bi krila bila veća.”

Pejakovićev odgovor je miran, ali beskompromisan – i zato subverzivan:

“Kada bi mi za hljeba trebalo, ja to ne bi nikada uradio, jer bi time iznevjerio svoje ideale. Ja se zovem tako i tako i to je za mene dovoljno. To što drugima nije dovoljno… Ja nisam neko ko treba da ispunjava njihove želje i da svako jutro dignem ruke i priznajem, ja sam Hrvat…”

Zatim dolazi ono ključno: identitet koji se ne gradi na deklaraciji, nego na radu.

“Mene definiraju: Oj, živote, Omer paša Latas, Pepo Bandić, Julije Cezar, Vojcek, Pilavija, Tajron, Dugo putovanje u noć…”

I ponavlja, kao zakucavanje:

“Dakle, ja mogu biti varalica, mogu biti pošten, mogu biti kralj, mogu biti car, mogu biti sve. Ali samo jedno ne mogu biti. Ne mogu biti nacionalista…”

Antiportal komentar

Ovo nije poza. Ovo je cijena.
U Bosni i Hercegovini nacionalizam je valuta – njome se kupuju pozicije, grantovi, sigurnost. Pejaković je odbio da trguje. Ne zato što je “iznad”, nego zato što je unutra: u teatru, u jeziku, u likovima, u ljudima.

Njegov stav razotkriva suštinu problema: nacionalizam traži deklaraciju; kultura traži djelo. Jedno je glasno i jeftino, drugo tiho i skupo. Jedno se viče, drugo se živi.

Zato je Pejaković opasan – ne jer napada, nego jer ne pristaje. U zemlji u kojoj te stalno pitaju “šta si”, on uporno odgovara “šta radim”. I time pokazuje da identitet može biti pluralan, a integritet nedjeljiv.

To nije romantika. To je disciplina.
I zato takvi glasovi ne stare – oni se provjeravaju vremenom.