Na obali mutne Miljacke, tamo gdje se gradski smog miješa s “mirisom” smeća i vječnih obećanja, iskoči zlatna ribica. Pred njom, u polukrugu, stajala su tri jahača bosanske apokalipse: političar s dva mandata i nula pročitanih knjiga, penzioner sa svim pročitanim knjigama i nula zuba, te student s dva pasoša u mislima i nula nade u tijelu. Ribica, umorna od proste matematike želja, ponudi im da postanu ono što najviše sanjaju.
Prvi istupi političar, popravljajući sako koji je sjekao njegovu stručnu spremu napola. Pljunu on autoritativno u vodu i zagrmi: “Čuj ti mene, ribo… hoću da budem sve? Da sam ja i asfalt, i zgrada, i pare i zakoni. Da me niko ne može maknut jer sam ja, bona, sama država. Da tečem kroz narod k’o mlijeko niz grlo, da sam im u krvi i pod nogama!“.
Ribica mahne repom i političar se ne nađe u praznom gradu, već osjeti kako mu se kosti tope u tečni katran, a meso rasteže u nepreglednu sivu masu. Njegova svijest postade najfrekventniji kružni tok na ulazu u grad. Mozak mu se pretvori u asfaltnu petlju, a misli u saobraćajne znakove koji trepere bez ikakvog reda, uživajući u škripi kočnica kao u najljepšem aplauzu. On je konačno postao država, nepomična i neizbježna. Svaki građanin koji prođe preko njega, miluje ga točkovima direktno po ogoljenoj duši. On više ne troši budžet, on je postao sam budžet koji se vječno troši na krpljenje njega samog. Svaka rupa na njegovom tijelu je egzistencijalna kriza koju radnici krpe onom istom lošom smolom koju je on nekad nabavljao preko sumnjivih tendera. On vlada vječno, tjerajući cijelu naciju da se vrti ukrug, nudeći im samo još jedan krug iz kojeg nema izlaza.
Gledajući tu asfaltnu nakazu, penzioner uzdahnu mirisom stare biblioteke. “Vidiš li ti ovo bezumlje?”, reče ribici glasom koji je zvučao kao krckanje starog parketa. “Ne treba meni zlato. Hoću da znanje postane jedina valuta. Da se svaka pročitana knjiga pretvori u hljeb, a svaka mudra misao u krov nad glavom. Učini da pravda progovori jezikom koji svi razumiju”.
Ribica mahne repom i penzioner se pretvori u džinovsku živu enciklopediju, hodajući spomenik od mesa i pergamenta prekriven krasopisom. Njegova krv postade crna tinta, a da bi utolio glad, morao je naglas recitovati Kanta ili Hegela, nakon čega bi mu iz usta ispala mrvica bajatog ali časnog hljeba. Ali apsurd je bio neumoljiv: narod ga nije okružio da bi učio, već da bi ga protresao. Postao je ukleti bankomat mudrosti kojeg psuju i udaraju po koricama, čekajući hoće li ispasti kakva kifla ako on citira Nietschea. Njegova pismenost postade njegova izolacija, simfonija njegovih riječi u ušima naroda bila je samo dosadno zujanje muhe. Postao je fizička hrana za one koji ga metaforički nikad nisu mogli prožvakati.
Na kraju, student s pogledom fiksiranim na ekran telefona, dobaci ribici bez gledanja: “Vidi, fishy, realno, ovaj environment je totalno toxic. Moj vibe ovdje je nula. Ne treba mi tiket za vani, daj mi nešto jače. Daj mi da budem pure energy, neki cloud base, da sam povezan sa svim, da me nema fizički ovdje, a da sam svuda. Just upload me, bro, u reality gdje je konekcija vječna.”
I ribica ga “launchova” pravo u eter. Student se rastoči u nevidljivi javni Wi-Fi signal koji se širi direktno iznad onog kružnog toka i obavija enciklopediju koja vrišti. On je postao digitalni duh, ali bez prava na sopstvene misli. On je sada cijev kroz koju teče sva balkanska digitalna kanalizacija: milioni psovki u komentarima, slike masne janjetine i jeftini reality programi prolaze kroz njegovu električnu dušu svake sekunde. On je postao infrastruktura bjekstva kojom svi bježe, a on sam nema kuda jer je on – mreža. Njegovo postojanje svelo se na trpljenje vječnog “laga” dok mu ljudi psuju majku jer je protok spor.
Epilog
Tako se zatvori bosanski krug: političar-asfalt koji vodi nikuda, penzioner-knjiga koju niko ne čita i student-mreža u kojoj niko ne ostaje.
U tom trenutku, obali priđe obični prolaznik. Čovjek s kesom u kojoj su polubijeli hljeb i račun za struju. On baci pogled na kružni tok i opsuje gužvu. Zatim šutne nogom onu džinovsku enciklopediju jer mu se učinilo da previše pametuje nasred puta, a onda izvadi telefon, spoji se na besplatan Wi-Fi i opsova državu na Facebooku.
Zlatna ribica, gledajući taj savršeni sklad besmisla, samo tiho potonu u mulj. Shvatila je: u Bosni čuda nisu potrebna da bi se preživjelo, ali su neophodna da bi se objasnilo zašto ništa nema smisla. Ovdje se želje ne ispunjavaju – one se ovdje odslužuju.
