Prema izvještaju The Guardiana, iranske vlasti su u januaru 2026. godine ugušile jedan od najvećih valova protesta u zemlji od 1980-ih brutalnom represijom i masovnim nasiljem, ostavljajući opoziciju poremećenu, raspršenu i bez jasnog puta naprijed.
Demonstracije su se raširile širom Irana, iako su vlasti reagirale snažnom represijom, bijelom propagandom i skoro potpunim prekidom komunikacija, uključujući sedmične internet-blokade, čime su oslabile sposobnost ljudi da koordiniraju proteste ili dijele informacije.
Prvobitna očekivanja da bi reformistički predsjednik Masoud Pezeshkian mogao ublažiti nezadovoljstvo nisu se ostvarila — njegove obećane mjere i priznanje legitimnih zahtjeva demonstranata brzo su potisnuti reakcijom sigurnosnih službi i utjecaju Vrhovnog vođe, pokazujući ograničenu moć reformista nasuprot duboko ukorijenjenoj strukturi režima.
Opozicija, i u zemlji i u inostranstvu, ostala je duboko podijeljena. Jedan od glavnih figura je Reza Pahlavi, sin bivšeg šaha, koji je privukao pažnju svojim apelima za smjenu režima i mogućom spoljnom podrškom. Međutim, kritičari unutar iranskog pokreta ističu da njegova strategija nije dovoljno inkluzivna niti dovoljno usklađena s demokratijom – a zahtjevi za povratkom monarhije, umjesto jasne demokratske vizije, smatraju se izrazom očaja, a ne konkretne alternative.
Umjesto jedinstva, opozicija se bori i s unutrašnjim nesuglasicama: neki podržavaju različite političke ciljeve (republikanci, monarhisti, sekularisti i drugi), a napadi na režim i dalje nemaju jedinstven, domaći strateški plan za budućnost. Zato analitičari smatraju da bi se istinske šanse za demokratsku tranziciju mogle pojaviti tek kada snaga moralnog autoriteta lidera unutar zemlje, poput zatvorenih disidenata – npr. nobelovke Narges Mohammadi ili Mostafe Tajzadeha – preovlada nad fragmentiranim vođstvom iz dijaspore.
Sve ovo se dešava u kontekstu strogih mjera državne kontrole: masovnih hapšenja, nasilnih suzbijanja, i – što je posebno bitno – kontinuiranog prekida interneta i informacija, što ograničava pristup stvarnim podacima o kršenjima ljudskih prava i skreće globalnu pažnju u cilju prikrivanja obima represije.
Režim je pokazao svoju spremnost da koristi sve dostupne sredstva da sačuva vlast, dok opozicija mora prevladati razlike i nedostatak vizije kako bi pronašla održiv put prema promjenama.
