Donald Trump je uradio ono što radi najbolje: razvalio je status quo jednim potezom, bez obzira na kolateralnu štetu. Prijetnja carinama zbog Grenlanda nije ekonomski racionalna odluka — to je politički pritisak maskiran trgovinom. I to EU stavlja pred vrlo neugodan izbor.
EU dilema u jednoj rečenici
Ako uzvrate odmah — eskalacija.
Ako čekaju — slabost.
Na papiru, Brisel ima alate. U praksi, ima problem koji se zove unutrašnja neusklađenost.
Opcija 1: Uzvratiti carinama (ali selektivno)
Paket od €93 milijarde američke robe već postoji. On je simbolički snažan jer cilja:
- ikone američkog identiteta (Levi’s, Harley-Davidson, bourbon),
- republikanske savezne države (soja, poljoprivreda).
To je čista politička matematika:
udariti tamo gdje boli Trumpovu bazu.
Problem?
Ovo je replay stare ploče iz njegovog prvog mandata. Trump zna taj film napamet. Takav odgovor neće ga natjerati na povlačenje — samo će mu dati narativ o “neprijateljskoj Evropi”.
Opcija 2: “Trgovinska bazuka” (Anti-Coercion Instrument)
Ovdje stvari postaju ozbiljne. Ovo nije carina — ovo je sistemska kazna:
- ograničenja tržišta,
- javne nabavke,
- investicije,
- finansije,
- intelektualna prava.
Drugim riječima: ekonomski rat niskog intenziteta.
Ali postoji kvaka:
– instrument nikada nije korišten
– zahtijeva političko jedinstvo
– Francuska gura
– Njemačka oklijeva
A bez Berlina — nema bazuke.
EU je dizajnirana da djeluje sporo, konsenzualno i legalistički. Trump djeluje brzo, konfliktno i unilateralno. To je asimetrija koju Brisel još nije naučio rješavati.
Opcija 3: “China card” — najopasnija poruka
Ovo je najzanimljiviji dio.
Kanada je uradila nešto što Zapad rijetko radi javno:
okrenula se Pekingu kao polugi pritiska na Washington.
Poruka je jasna, i EU je vrlo dobro razumije:
Ako nas stiskaš, mi imamo druge opcije.
Ali za EU je ovo minirano polje.
Previše zavisi od SAD-a sigurnosno, a previše se boji Kine strateški.
Ipak, sama ideja da se “China card” uopšte razmatra pokazuje koliko je transatlantsko povjerenje već napuklo.
Suština problema (koja se rijetko kaže naglas)
Ovo nije sukob Amerika–Evropa.
Ovo je sukob Trumpovog modela moći i EU modela sporazuma.
Trump ne traži kompromis — traži koncesije.
EU ne zna kako da odgovori na ucjenu bez da izgubi vlastiti identitet.
Zato Brisel kupuje vrijeme.
Zato se govori o “opcijama”, “alatima”, “procesima”.
A Trump zna da je vrijeme oružje.
Zaključak (hladan, ali realan)
Ako EU:
- udari prebrzo → ulazi u eskalaciju koju ne kontroliše
- čeka predugo → potvrđuje sliku slabosti
Najvjerovatniji scenario?
Simboličan udar + produženje zamrzavanja + tiha diplomatija.
Ali problem ostaje:
ovaj put nije pitanje carina —
nego ko diktira pravila u zapadnom bloku.
I to je bitka koja tek počinje.
