Na rubu duboke šume leži Starobosanski grad Dubrovnik. To nije onaj sjajni, umiveni biser Jadrana, ovo je naš, bosanski brilijant. Strmi greben, oštar kao sječivo koje reže samo vrijeme, nosi na leđima ostatke tvrđave koja je nekad bila srce banovskih naredbi i trgovačkih karavana.
Danas, dok nas šiba hladan vjetar, a snijeg steže ruševine poput hladnog zavoja preko starih rana, stojimo nas dvoje: dr. Adis Elias Fejzić, jedini čovjek koji je klesarski zanat i akademsku titulu doktora skulpture uspio stopiti u jedno, i ja. Adis ovdje odavno nije samo gost, on je dio dubrovačkog duha, čovjek koji u kamenu ne vidi samo materijal već memoriju koja curi kroz pukotine.
Dok posmatramo istočnu oktogonalnu te južnu kulu koja je, zahvaljujući rukama entuzijasta, progovorila iz tame nakon vijekova šutnje, shvatamo paradoks naše opstojnosti. Tih nekoliko desetina metara obnovljenog zida šapuće o Kulinovim dozvolama i dubrovačkoj soli, ali i o našoj modernoj sramoti – o ranama od dinamita, o mapama koje su nas učile da se vlastita istorija može svesti na pogrešnu mjeru, pa onda i na pogrešnu svijest.
Nije li ovo upravo ovo mjesto tačka u kojoj se civilizacijska hrabrost ogleda u spajanju nespojivog? Tu, u pukotini kamena, naslagani su slojevi koji nas definišu: Zvijezda Davidova, latinski i grčki krst, polumjesec, bosančica. To je onaj Abrahamov ili Ibrahimov pečat koji Adis klesanjem pokušava vratiti u naš kolektivni habitus – ne kao politički kompromis, već kao organsko jedinstvo koje je u Bosni bilo prirodno prije nego što smo postali “ostali”.
Ovaj grad nije siromašan, iako je ruševan. On je siromašan samo onoliko koliko smo mi odustali od sebe. Stojeći na tom grebenu, osjećamo težinu estetske i etičke odgovornosti: prepoznati sebe u tom višedimenzionalnom identitetu ili ostati sveden na “glavu ili nogu”, dok nam sopstvena istorija nestaje pred očima…
Između blagoslova i prokletstva: Identitet kao višedimenzionalna sudbina
I onda, sasvim prirodno, razgovor krene tamo gdje se Bosna uvijek lomi: na simbolima. Zvijezda Davidova, latinski i grčki krst, polumjesec, Abrahamov pečat, bosančica… imam osjećaj da govoriš o Bosni mnogo jasnije nego ijedan političar. Je li to civilizacijska hrabrost da se različitosti spoje u jedan znak?
– Da li je to hrabrost ili čak kukavičluk da prihvatimo sve to kao svoje? Bez obzira na razloge zbog kojih su se ti slojevi poklopili i naslagali jedan na drugi, to je naša velika vrijednost. Pitanje je samo da li se zaista složilo, jer se mi i danas, na temelju toga, tučemo – jučer fizički, danas politički. Iz moje perspektive, to je naš blagoslov koji smo, nažalost, pretvorili u prokletstvo: sposobnost da osjetiš sebe u različitim kontekstima.
Sve što je moderno i savremeno nije nužno dobro, ali jedno od ključnih postignuća moderne psihologije, pa i sociologije, jeste svijest da je nemoguće živjeti s jednim jedinim identitetom. Mi nismo određeni jednom dimenzijom. Gotovo je neprirodno vezati se za samo jednu identifikacijsku liniju i u njoj tražiti cjelinu – svesti se na glavu, ruku ili srce. Ipak, ima onih koji se doslovno identificiraju sa svojom glavom ili guzicom i vjeruju da je to sav njihov sadržaj. Ali to nije zločin samo prema sebi. Prava opasnost nastaje onda kada se ta jedna, jednodimenzionalna identifikacija koristi kao oružje protiv čitavog svijeta, pod izgovorom vlastite superiornosti.
Kamen kao memorija: Skulpturalni prostor između antičke figuracije i modernog simbola
Ta ista greška – svođenje složenog na jedno – ponavlja se i u odnosu prema materijalu. Koliko se razlikuje tvoj odnos prema kamenu kao materijalu, a koliko prema kamenu kao memoriji?
– Svjesno se trudim da to objasnim i sebi – da ne pravim oštru razliku i da u istom konceptu pokušam objediniti te dvije stvari. Ali u praktičnom smislu to često nije tačno. Nekad se ponašam grubo i neprosvijećeno, jer u kamenu gledaš samo materijal. Postoje faze i situacije u kojima jednostavno nema prostora da ga tretiraš drugačije – i obratno. Mislim da kamen treba posmatrati u oba ta konteksta paralelno, jer ga samo tako možemo razumjeti, makar približno, u njegovom punom kapacitetu. A pritom sebi dati pravo, prostor i mogućnost da i sebe sagledamo šire – u kapacitetu makar malo većem od onog koji sebi svakodnevno dozvoljavamo. U životu smo prisiljeni na to da se vodimo i definišemo tek nekolicinom stvari koje nas, u univerzalnom smislu, osiromašuju. Sebe svodimo na “u se, na se i poda se”, i ništa više – ali gotovo nikad i na “u se” ili “na se”.
Inkluzivnost kao habitus: Od organskog jedinstva do ekskluzivnog otrova
Kad sebe tako uporno svodimo na mjeru preživljavanja, nije čudo što isto radimo i s identitetom. Je li problem naše kulture u tome što stalno tražimo identitet umjesto da se u njemu prepoznamo?
– Mislim da je, kako se kaže, sve i lijek i otrov – pitanje je samo doze. Imamo jednu krasnu osobinu, a to je urođena inkluzivnost. Prije svega mislim na Bosance i Hercegovce, neovisno o religijskoj pripadnosti, ali i na one koji su zaboravili da su Bosanci i Hercegovci, ili misle da su više neko drugi, treći ili četvrti. Ta inkluzivnost je naš veliki kvalitet, do te mjere da nas, kada bismo se morali opisati jednom riječju, možda upravo ona najbolje definira.
Međutim, inkluzivnost je vrijednost samo dok označava sposobnost – gotovo dijalektičku – da se prilagođavamo uslovima: kosmičkim, sociološkim, kulturološkim… Da nove okolnosti prisvajamo, učimo s njima živjeti i na kraju ih ugrađujemo u vlastiti habitus, u način na koji razmišljamo, funkcionišemo i s kojim se identificiramo. Problem nastaje u onom trenutku kada ta inkluzivnost postane otrovna i maligna, jer više nije osobina živog bića, nego puki opis. Mi se tada s tim opisom poistovjećujemo i počinjemo se razvijati isključivo u jednom smjeru: prihvatamo nešto drugo i tuđe ne da bismo obogatili vlastitu izvornu strukturu, nego da bismo je se odrekli. Na tom putu često napravimo salto mortale i završimo sto osamdeset stepeni kontra: više nismo inkluzivni, nego ekskluzivni. Identificiramo se samo s tim novim sadržajem koji je trebao biti tek dodatak, nova čestica, a počnemo vjerovati da smo samo to. Zaboravljamo sve prethodno, štaviše, vlastiti izvor i korijen počinjemo doživljavati kao neprijatelja, kao strano tijelo. I zato smo skloni bratoubilaštvu.
Možda se odgovor na tu unutrašnju kontradikciju ne traži u riječima, nego u znaku koji bi morao nadživjeti naše sporove. Kada bi pravio stećak za buduće Sarajevo — kako bi izgledao?
– Imam nekoliko ideja u nacrtima, bolje ih je ne otkrivati, jer su još u glavi i pomalo neuhvatljive. Takav jedan stećak bio bi posvećen našem životu – i, nadam se, ne našoj zajedničkoj smrti ovdje. Sigurno bi sadržavao direktnu interpretaciju onoga što nazivam Abrahamovim ili Ibrahimovim pečatom: kombinaciju Davidove zvijezde, krsta, odnosno križa, i polumjeseca, uz poneke elemente koji su na drugom, profanom nivou, ali kulturološki jednako važni – i koji dodatno povezuju ta tri znaka.
Iako u svom izvorištu pripadaju abrahamovskim religijama i pozivaju se na jednog praoca, te se tradicije uporno međusobno sukobljavaju. To nije samo naša bolest nego bolest ljudskog roda uopšte – naročito one bijele civilizacijske komponente koja je, čini mi se, potpisala izum gotovo svakog zla, svakog šovinizma, rasizma… Bijeli čovjek izmislio je frakcije unutar svake od tih religija. Unutar judaizma postoje duboke podjele, unutar kršćanstva čitave istorije crkava koje se izvorno pozivaju na nauke, ne samo na uzoru na Hrista nego i njegovih apostola, direktnih ili indirektnih sljedbenika, a i u islamu svjedočimo nasilju u kojem jedni drugima postavljaju bombe u džamije.
U tom smislu, za jedan stećak u Sarajevu Abrahamov pečat bio bi neizbježan, jer se s tim znakom, dobrim dijelom kao Bosanac i Hercegovac, ne mogu i ne želim prestati identificirati. Ne zato što Bosnu vidim samo kao spoj triju religija – one su tek vidljiv simbol naše stvarnosti, koja se ne može objasniti tim trojstvom. Postoje i ateisti, ljudi drugih duhovnosti, svi ti koje olako nazivamo “ostalima”, i koji nikako nisu samo dodatak ili višak. Ne možemo imati tri elementa plus “ostale” – jer tih “ostalih ima” više nego ova tri zajedno.
Višestruk je zločin svoditi ljude na kategoriju “ostalih” i pritom misliti da je to dovoljno. Dok to ne osvijestimo, ne možemo biti ni normalno ni zdravo društvo. A ovakvi kakvi smo danas, pristali smo na to da i bogatstvo tog trojstva svedemo na po jedan ćošak: svako se identificira samo sa svojim i vjeruje da je upravo on jedini ispravan, do te mjere da su neki odlučili Boga vezati za vlastitu etniju – što je gore od svake blasfemije.
A kada se svi ti slojevi skinu – religijski, istorijski, civilizacijski – šta ostaje kao tvoj lični znak? Kojim bi simbolom opisao sebe, da moraš izabrati?
– Što sam stariji, teže mi se opisati. Ne zato što sam izuzetno kompleksan čovjek – naprotiv, prilično sam jednostavan. Kako starim, shvatam da moja vrijednost ne leži samo u onome što već nosim u sebi nego i u nekoj vrsti projekcije s kojom čovjek mora, ili bi barem trebao, živjeti: da sam sebe postavi ispred sebe i gleda koliko je dobro, koliko nije, šta mu nedostaje i šta još treba da radi.
U tom trenutku više ne želim da se definišem kroz jedan jedini simbol, jer vidim da bi mi tu vrlo brzo postalo tijesno. Želim više, bolje, pametnije, korisnije – i za sebe i za svoju okolinu. Ne znam postoji li simbol dovoljno sveobuhvatan da bi mogao nositi tu ambiciju da budem bolji nego što jesam. Za sada je, u smislu identifikacije, možda dovoljno moje ime i prezime, ili inicijali koje sam na neki način pretvorio u simbol – ali ne da bi taj simbol bio zatvorena priča, nego samo da bi bilo lakše potpisati neke stvari.
Ali ako simboli imaju smisla samo dok ostaju otvoreni, onda se neminovno nameće pitanje odnosa između čovjeka i znaka koji ga prati. Ko je koga pronašao – ti stećak ili on tebe?
– Bilo je interesantno suočiti se sa stećcima na nekom nivou, ali ne mogu reći da je to bila fascinacija “na prvu loptu”. Prije bih rekao da je to bila svijest da tu postoji nešto više. Pokušavajući kao umjetnik da stvorim sa sobom, ili od sebe, nešto drugo nego što sam bio na početku tog puta, došao sam u poziciju da se kroz skulpturu – konkretno kroz rad u kamenu i direktno klesanje – počnem profilirati kao čovjek koji na taj način želi stvarati umjetnost. Bilo da se radi o vezama s klasičnom evropskom figurativnom, ili s arhaičnom i primitivnom kamenom skulpturom koja se javlja još u praistoriji, od neolita, pa sve do moderne i postmoderne, koje donose drugačiji kvalitet – simbolički, a ne samo figurativni.
Sve je to bio pokušaj da nešto od sebe napravim. Tek tada, u trenutku kada bih trebao da sazrijevam na poseban način, stećci mi se odjednom pojavljuju kao autentična vrijednost koju ranije nisam tako vidio. Kao kad se zaljubiš u nekoga s kim godinama sjediš u istoj klupi i tek tada shvatiš da je ta osoba nešto mnogo više od pukog školskog druga ili drugarice.
Na sličan, gotovo sudbinski način, kako se Mak Dizdar povezao sa stećcima – kao da mu je neko iznenada pokazao kako ih treba gledati – tako se to desilo i meni. Nemam bolji opis od njegovih riječi, kojima govori kako je u stećcima vidio nešto što dotad niko nije umio da vidi. Za njega su stećci postali izvor nove verbalizacije, novih konstrukata koji nisu bili samo poetski nego i konceptualni, i koji su otvorili novi pogled na jezik i misao. Jer teško je zamisliti mišljenje bez jezika: u njemu se moraš utemeljiti, šta god radio – bavio se idejama ili konceptima – jezik su oznake, koordinate, putokazi i granice prostora u kojem se krećeš.
Ja sam, kao skulptor, u stećcima vidio upravo to: skulpturalni prostor koji je za mene mnogo važniji nego što sam ranije mislio, dok sam ih posmatrao samo kao vrijedan segment kulturnog naslijeđa. S vremenom sam u njima prepoznao okvir u koji mogu sažeti cijeli svoj koncept kamene skulpture. U tom smislu, ne vidim veliku razliku između klasične, antičke ili helenističke skulpture i one koja pripada modernom ili postmodernom kontekstu u kojem danas živimo. Je li to šizofreno? Ne znam – možda i jeste. Ali ja u svakoj istorijskoj epohi vidim i vrijednu i bezvrijednu umjetnost. Nemoguće mi je prihvatiti tvrdnje da sav barok valja ili ne valja, ili da je sva moderna umjetnost dobra ili loša. To je besmisleno. Kako je, navodno, jednom rekao Miles Davis: “Muzika je ili dobra ili loša”. Kada su ga pitali: “Vi ste otac free jazza”, odgovorio je: “Čega?” – čovjek kojeg su nazivali ocem free jazza tražio je da mu se objasni šta je to zapravo.
Danas živimo u vremenu u kojem nam je istorija dostupnija nego ikada prije. Svjesni smo koliko svaka epoha nosi vrijednosti, ali i koliko sadrži gluposti, najčešće nastale iz suženog pogleda na stvarnost i na samog sebe. Pokušavali smo se svesti na jednu idealnu mjeru, proglašavajući sve ostalo pogrešnim. Zato danas nemamo “važeći” stil – i dobro je da ga nemamo. Besmisleno je promovisati jedan stil kao jedini ispravan. Postoji čitav spektar koji mora ostati otvoren za zdrav razvoj čovjeka – i duhovni i fizički.
Kad se sve to sabere – kamen, vrijeme, jezik i sumnja – ostaje dilema koja nije samo umjetnička nego i egzistencijalna. Da li mi klešemo duh ili on kleše nas?
– Mislim da se duh ne može isklesati, ali se može stvoriti duhovni znak. Duh može ostaviti trag u kamenu, a možda mu i začeti neku vrijednost – nešto što može djelovati kao duh zatvoren unutra, ili oslobođen iz njega. Ne govorim o stvaranju života, jer život ne možemo stvoriti, nego o pokušaju da ga razumijemo kroz znakove koje ostavljamo na kamenu ili s kamenom iza sebe. Ne s ciljem da to neko obožava, niti da u tome vidi nešto drugo osim znaka: trag koji jedan duh ostavlja za neki drugi duh, koji će se u njemu prepoznati i pokušati učiniti nešto – ili barem bolje razumjeti postojeći svijet.
Tragovi u amanet: Etika estetike i borba protiv sistemskog brisanja pamćenja
Bosna je prečesto predstavljena kroz ruševine, a premalo kroz gradove koji su bili civilizacijski centri, poput Starobosanskog Dubrovnika. Kako umjetnost može vratiti taj izgubljeni osjećaj kontinuiteta?
– Umjetnost je znak identiteta. Kao što sam već rekao, za misao, za definiranje sebe i za dijalog – najprije sa sobom, a tek onda s drugima – potreban nam je jezik, jer u njemu kodiramo misli, stavove i ideje. Umjetnost je produženje jezika: jezik koji nije isključivo verbalan, nego i vizuelan. I verbalni i neverbalni jezik povezani su sa zvukom, kao u muzici, ali verbalni jezik funkcioniše kroz znakove – svako slovo je oblik, vizualizacija. Zbog toga djelujemo na nivou jezika mnogo šire nego što smo toga svjesni.
Arhitektura je jezik, jedna njegova dimenzija, kao i ovaj kojim sada komuniciramo. Isto važi i za srednjovjekovne gradove, kao i za umjetnost: sva umjetnost je znak komunikacije. Svaka izgubljena umjetnost jednaka je izgubljenoj rečenici, izgubljenom pamćenju. A kada imamo ostatke – kao što u Bosni i Hercegovini imamo ostatke srednjovjekovnih gradova o kojima ne vodimo računa – dopuštamo da se izbriše i ono malo što nam je ostalo. I to u situaciji kada ni postojeće ostatke često ne umijemo do kraja protumačiti, a kamoli da sebi dozvolimo njihovo dalje nestajanje.
Zbog toga mislim da se nad nama već stoljećima provodi jedna vrsta nasilja u trostrukim rukavicama: sistematsko brisanje pamćenja, a s njim i samopoštovanja. Ne da bismo zaboravili samo šta imamo, nego i ko smo i šta smo. Ne mislim pritom da smo vredniji od ostatka čovječanstva – vrijednost postoji samo ako se prepozna kao jedinstvo. Ali ako se, na ovom balkanskom prostoru, a posebno u Bosni i Hercegovini kao njegovom srcu, nastavimo raspoređivati u međusobno suprotstavljene konstelacije, kao da smo djeca ili kopilad različitih bogova i različitih svemirskih vrsta, onda nam nema spasa. U tom slučaju, naša budućnost ne dobacuje dalje od nekoliko decenija – i postajemo mrtva kulturna epizoda.
Ipak, grupa entuzijasta okupljenjih u Fondaciju Starobosanski grad Dubrovnik oživljava ovaj veleljepni stari grad…
– Grupa entuzijasta pokušava oživiti Dubrovnik kroz restauraciju postojećeg i svaku moguću rekonstrukciju onoga što više ne postoji. To je izuzetno kompleksan zadatak koji zahtijeva više disciplina i stručnjaka – ali ne samo stručnjaka. Potrebni su ljudi koji su duboko emocionalno i sentimentalno involvirani, koji zaista žele da na najbolji ljudski i profesionalni način doprinesu tom procesu. Bez takvog pristupa nema haira ni u jednoj profesiji, ali ovdje je to posebno očito.
Ovoliko koliko je do sada urađeno, urađeno je zato što je jedna grupa ljudi, predvođena Pericom Mijatovićem, uložila nešto što se ne može platiti, niti je iko tražio da mu se plati. U taj posao se ulaže sve što čovjek u datom trenutku ima. Ne mislim pritom na sebe – ja sam tu mali dodatak – nego na ljude koji su istureni i koji su nosili najveći teret.
Skroman si, dizajnirao si poštansku marku posvećenu starobosanskom gradu Dubrovniku, vizual gdje je metaforično prikazan tlocrt istočne oktogonalne kule starog grada, simbolizujući tu zaboravljenu bosansku baštinu koja spaja Ilijaš i Dubrovnik na neki dublji, istorijski način.
– Nisam skroman, ja sam tu najgori među najboljima. To je više promocija vrijednosti koje su tu najisturenije. Ne želim reći da je nevažno, ali od svih stvari u kontekstu Dubrovnika, najmanje je važno. Zato sam “najgori među najboljima”.
Rudnik koji je minirao bosanski Dubrovnik danas stoji kao eklatantan primjer odnosa države prema vlastitom naslijeđu. Zašto izostaje veća institucionalna podrška ljudima koji, bez ikakve nadoknade, rade posao koji bi trebala raditi država?
– Ovdje imamo posla s ozbiljnim miniranjem na više nivoa. Predstavnici vlasti ne samo da ne rade u skladu s prirodom poslova koje obavljaju nego u velikom broju slučajeva nisu nikakva podrška volonterima i ljudima koji ovaj posao rade. Paradoks je u tome što bi se ti isti predstavnici vlasti sutra mogli hvaliti da se u njihovom mandatu nešto dešavalo – iako mnogi od njih nisu pomogli ni minimalno, a morali su.
Međutim, problem ne staje na pasivnosti. Postoji i druga, još ozbiljnija dimenzija: evidentno je, i može se vrlo precizno povezati s imenima i prezimenima, da pojedinci aktivno rade protiv ovog projekta. Oni ga svjesno srozavaju ispod svakog profesionalnog i civilizacijskog nivoa, vođeni šovinističkim i nacionalističkim rezonima.
U takvom ambijentu – između miniranog naslijeđa, institucionalne praznine i aktivnih opstrukcija – čovjek mora pronaći vlastiti način da ostane pribran, budan i živ. Za tebe, taj unutrašnji prostor često se otvara kroz muziku. Koliko ti je ona važna u radu i procesu stvaranja?
– Muzika je moj narkotik. Bez muzike ne znam da li bih uopšte bio živ. Potrebna mi je raznolika muzika; cijeli život mi je trebao digitalni zapis upravo zato što mi omogućava da na jednom malom uređaju, koji mogu nositi u džepu, imam pohranjene cijele civilizacijske epohe – stilske, žanrovske, kulturološke… Najčešće slušam na shuffle, gdje bez ikakvog reda skačem od Zvonka Bogdana, preko Vivaldija, do Hendrixa ili Metallice. Taj raspon mi je neophodan. Muzika me drži budnim, otvara prostor i pomaže mi da se ne zatvorim ni u jedan stil, ni u jedan obrazac.
Ako muzika traje onoliko koliko traje jedan takt, kamen traje koliko traje pamćenje. Kamen je simbol vječnosti, a mi smo bića prolaznosti. Osjećaš li svojevrsnu etičku odgovornost dok ostavljaš trag u materijalu koji će nadživjeti i tebe i tvoje kritičare za hiljadu godina?
– Mislim da sam oduvijek imao osjećaj odgovornosti, iako tada možda nisam znao tačno kako je imenovati, niti je ona bila sasvim jasna. Ali bio sam svjestan potrebe da ostavim nešto što pripada domenu estetske odgovornosti. Kako starim, sve sam sigurniji da etiku i estetiku, čak i kada ne idu prirodno zajedno, moramo naučiti povezivati. Nema smisla drugačije, pa ni u teorijskim konceptima, držati ih strogo odvojenim. Vjerujem da razdvajanje etike i estetike vodi ka različitim oblicima zla. Iako je često nemoguće unaprijed sagledati kako će se stvari razvijati, iskustvo mi govori da smo svaki put kada etiku odvojimo od estetike na pogrešnom putu. Zato odgovornost mora postojati istovremeno na oba polja.
Ako već ostavljamo trag, onda moramo znati po čijim tragovima hodamo. Koliko je važno iz istorije izvući smisao, a ne samo činjenice – i gdje u toj priči vidiš sebe kao umjetnika?
– I mi smo dio istorije – i mi smo istorija. Možda sam nebitan dio, ali i kao takav ostajem njen dio. Čak i kada si nevidljiv, ti si i dalje upisan u istoriju. Gotovo cijeli životni opus Brace Dimitrijevića zasniva se na ideji slučajnih prolaznika – ljudi koji nemaju priliku da budu prepoznati drugačije nego kroz to što ih je on slučajno fotografisao i posvetio im rad. Možda su i neki ljudi koji su ekstremno obilježili istoriju zapravo plod slučajnosti, dok neki mnogo važniji nikada nisu ni zabilježeni, pa ih danas ne znamo.
Svi mi ostavljamo neki trag, samo što je često nemoguće pronaći vjerodostojan potpis – ili bilo kakav potpis – pa ne znamo ko nam je šta ostavio u amanet. A čak i kada znamo potpis, postoji jedan čudan koncept s kojim se slažu mnogi umjetnici kroz istoriju.
Možda trag postoji, ali ruka koja bi ga ostavila često se povuče. Koliko je talenata propalo zbog straha od eksponiranja?
– To je ono što je Miles Davis u svojim najzrelijim godinama govorio: da muzičar, odnosno umjetnik, ne bi smio da se boji greške, jer greške ne postoje – ona je samo putokaz gdje ćeš naći vrijednost koju ćeš otvoriti kroz neku rupu koju ćeš napraviti na zidu misleći da rušiš zid. Ne rušiš – zapravo proširuješ prostor u kojem se izražavaš.
Ali prije svakog zida postoji trenutak odluke. Vjeruješ li u inspiraciju ili je ona tek romantični mit o stvaranju?
– Ne znam da li vjerujem u inspiraciju, a ako i vjerujem, nisam siguran da joj je to pravo ime. Za mene je to neki prostor u kojem se zatekneš kada ti se dogodi nešto važno. Jednako je pogrešno vjerovati teorijama koje tvrde da inspiracija ne postoji i da je dovoljno samo raditi da bi se stvorila vrijednost, kao što je pogrešno misliti da treba isključivo čekati da se ona pojavi. Nedavno smo, recimo, čuli Milića Vukašinovića kako kaže da je glupo misliti da se dobre pjesme prave – jer se dobre pjesme, zapravo, ne prave. One dođu. Ti budeš kanal, i one dođu iz nekog mjesta.
Mislim da su obje strane u pravu – ali samo kada su u suglasju. Moraš imati alat u rukama; kada inspiracija sleti, moraš biti spreman da je iskoristiš u njenom punom kapacitetu. Nisam siguran odakle dolazi, ako dolazi, jer vrlo često sumnjam u sve što radim, i to na najbanalniji način. Ali ponekad, upravo u toj sumnji, pronađem dovoljno smisla da ustanem i pokušam stvoriti nešto.
Dok se spuštamo, ostavljajući oktogonalnu kulu da ponovo utone u svoju hladnu, vjekovnu stražu, nije više toliko hladno. Možda je to zbog težine riječi koje su ostale gore, među zidinama, ili zbog saznanja da na ovom grebenu, uprkos dinamitu i šutnji institucija, još kuca puls jedne neizbrisive Bosne.
Na kraju, dok se svjetla Ilijaša pale u dolini, ostaje visiti ona Milesova tvrdnja o muzici koja je ili dobra ili loša. Tako je i s nama. Naša inkluzivnost može biti otrov koji nas razdvaja ili lijek koji nas spaja u onaj neraskidivi Abrahamov pečat. Izbor je, kao i alat, u našim rukama.
