Kad sam jutros na RTRS-u pročitala da se neustavni dan Republike Srpske planira slaviti u Stuttgartu, Beogradu i Beču, shvatila sam da je deveti januar postao roba za izvoz. Kao da je riječ o bezazlenom simbolu, a ne o datumu koji je ovdje već godinama pravno osporen i društveno razoran. Deveti januar se, izgleda, izvozi kao identitetski suvenir — uredno upakovan, bez konteksta i bez posljedica — kao da nije riječ o datumu koji ovdje, kod kuće, već godinama dijeli ljude i ostavlja otvorenu ranu.
A “poruku jedinstva” i ” o očuvanju identiteta van granica” izgovara Zlatan Klokić, ministar za evropske integracije i međunarodnu saradnju RS-a i, pazi sad, ministar iz reda bošnjačkog naroda. Ali ta funkcija je odavno postala samo institucionalni alibi, simbol političke perverzije u kojoj se pripadnost koristi kao paravan za sistemsku diskriminaciju. Ministar govori smireno, državnički, skoro umirujuće. I dok ga čitam, pitam se – čijeg jedinstva i kojeg identiteta? Jer ono što se naziva jedinstvom u praksi uvijek podrazumijeva da neko ostane izvan kruga. A identitet koji se mora braniti stalnim demonstracijama obično je identitet koji ne stoji čvrsto ni u vlastitoj kući.
Deveti januar nije običan datum. On je politička poruka. I to poruka koja je, da podsjetim, Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine još 2015. godine proglašena neustavnom. Ne zbog inata, ne zbog ideologije, nego zato što favorizira jedan narod, jednu vjeru i jednu istorijsku interpretaciju, dok sve ostale ostavlja postrani. Nesrbe. Srbe ateiste. Sve one koji se ne prepoznaju u crkvenom zvonu. U državi koja je, barem na papiru, sekularna. Ali kod nas se granica između vjere i države briše bez ikakvog srama.
Možda će se neko iznenaditi, ali Bosna i Hercegovina po svom Ustavu nije vjerska država. Vjera je privatna stvar, a zakon javna obaveza. Država ne klanja, ne krsti se i ne zaklinje pred oltarom. Ili, barem, ne bi trebala.
Zato me nije ni iznenadilo ni kada je nova Vlada RS-a, izabrana uz trzavice i već viđene političke akrobacije, odlučila da položi zakletvu u pravoslavnom hramu. Scena je bila jasna i poruka još jasnija. Vlada koja bi trebala predstavljati sve građane, zaklinje se pod svodovima jedne vjere. I tu prestaje svaka priča o neutralnosti. Bog nema ništa s njihovim paradama i političkim akrobacijama, ali oni imaju sve s Njegovim imenom kad treba opravdati isključivost ili proslaviti nepravdu kao pobjedu.
Pitam se kako se u tom trenutku osjeća neko ko živi u tom istom entitetu, a ne dijeli tu vjeru. Ili je ne dijeli uopšte. Gleda li i on tu zakletvu kao svoju? Ili mu se još jednom poručuje da je građanin drugog reda? U sekularnoj državi, zakletva se polaže pred Ustavom. Sve drugo nije tradicija, nego poruka. I to ne, nimalo bezazlena.
A onda se sjetim da ovo traje već trideset godina. Trideset godina stojimo na istom mjestu, na tom prokletom Sizifovom brdu, guramo isti kamen i slušamo iste nacionalističke govore koji odjekuju uprazno. Na sve tri strane. Nismo se pomjerili ni za pedalj. Kamen je isti, samo su ruke koje ga guraju sve starije i umornije, a čobani sve deblji. Za to vrijeme, pojeli su nas skakavci. Ne biblijski, nego politički. Oni što su došli početkom devedesetih, pojeli institucije, pojeli ekonomiju, pojeli povjerenje, a ostavili nam samo torove.
Jer to je ono što smo izgradili. Torove. Nacionalne, vjerske, identitetske. U svaki tor po jedno stado. I onda čobani, svaki sa svog brda, viču o veličini, ugroženosti i superiornosti svog stada nad onim drugim. Koje je, kad se bolje pogleda, isto tako umorno, osiromašeno i prevareno. A kad komšiji crkne krava, e to je povod za narodno veselje.
Dok se mi bavimo datumima i simbolima, škole nam prokišnjavaju, bolnice se raspadaju, putevi vode u slijepu ulicu, a mladi odlaze bez pozdrava. Ali o tome se ne prave parade. To se ne slavi u Stuttgartu.
I zato više nemam strpljenja za priče o “jedinstvu” koje se pakuje u autobuse i šalje po Evropi, dok se ovdje, kod kuće, sistematski proizvode podobni građani umotani u zastave. Nemam strpljenja ni za zakletve u hramovima, političke dogovore po džamijama i crkvama, ni za datume koji dijele, ni za ministre koji nas uvjeravaju da je isključivanje zapravo briga.
I danas, kad slavimo po svijetu ono što ovdje ne smije biti slavljeno, jasno je da nam problem više nije ni Ustav, ni zakon, ni neustavni datumi. Problem je što smo pristali na to da živimo u torovima i da to zovemo stabilnošću.
Bosna i Hercegovina neće nestati zato što je neko ne voli. Nestaće ako se nastavi rastavljati na stadâ koja slušaju iste čobane, samo s različitih brda. A ja više ne želim da blejim, niti da aplaudiram.
Ako je ovo država, onda mora biti za sve. Ako nije — onda bar prestanimo glumiti da jeste.
PS
Umjesto da se ljutim na RTRS, zatvorila sam prozor i pogledala Miljacku. Rijeka ne izvozi identitet, ne slavi datume i ne stoji u mjestu. Samo teče. A mi još stojimo. Tri decenije. Možda je vrijeme da krenemo s njom. Nizvodno od podjela, a uzvodno prema čovjeku.
