Američka politička analitičarka Kim Iversen već neko vrijeme zauzima specifičnu poziciju u medijskom prostoru: dovoljno je kritična prema establišmentu da je mainstream ignoriše ili napada, ali dovoljno jasna da ima veliku publiku koja osjeća da “neko konačno govori ono što se ne smije”.
Video koji kruži X-om savršeno je utjelovljenje tog paradoksa.
Ovo nije ni bezvrijedna teorija zavjere — ali nije ni čista, hladna analiza.
Istina je, kao i obično, u nijansama.
Gdje je Kim Iversen snažna (i uglavnom u pravu)
1. Kritika službenih narativa
Iversen ispravno pogađa jednu ključnu tačku: zapadni politički narativi sve češće se predstavljaju kao moralne istine, a ne kao interesi.
Kad upozorava da se:
- ratovi “prodaju” kao humanitarni projekti
- sankcije prikazuju kao moralna nužnost
- a geopolitičke igre kao borba dobra i zla
— tu je na čvrstom tlu.
Historija 21. vijeka (Irak, Libija, Afganistan) daje joj više nego dovoljno argumenata.
Ovdje se slažemo.
2. Nepovjerenje prema “hitnim” politikama
Iversen tačno primjećuje da se u savremenoj politici često koristi isti obrazac:
kriza → hitnost → suspenzija debate → trajne posljedice
To važi za:
- ratove
- sigurnosne mjere
- ekonomske odluke
- i tehnološki nadzor
U tom smislu, njen skepticizam nije paranoja nego zdrava demokratska reakcija.
Opet: da, u pravu je.
Gdje počinju problemi (ili barem “da, ali…”)
1. Spajanje dokazanog i nedokazanog
Najslabija tačka Iversen je način na koji spaja legitimne kritike s nedovoljno provjerenim tvrdnjama.
U videu:
- ispravne primjedbe o moći elita
- stoje tik uz insinuacije koje nemaju čvrste dokaze
Za publiku to zvuči koherentno, ali analitički — nije isto.
Da, elita ima interes.
Ne, to ne znači automatski da postoji jedinstveni, centralni plan.
Ovdje Antiportal mora biti oprezniji od X publike.
2. Pretpostavka “kontrole” umjesto “haosa interesa”
Iversen ponekad govori kao da:
- “oni” znaju šta rade
- “sistem” funkcioniše koordinirano
- događaji slijede dugoročni plan
Problem?
Stvarni svijet moći češće izgleda kao sukob interesa, grešaka i improvizacije, a ne kao savršeno orkestrirana zavjera.
Da, postoji moć.
Ali često bez kontrole, bez vizije i bez koherentnosti.
Gdje se Antiportal jasno razdvaja
Antiportal može prihvatiti:
- kritiku imperijalne politike
- skepticizam prema službenim narativima
- upozorenje na zloupotrebu straha
Ali mora odbiti:
- prečice u zaključivanju
- emocionalno “zaključavanje” publike
- sugestiju da je sve već unaprijed odlučeno
Jer to vodi u pasivnost, a ne u kritičko razmišljanje.
Šira slika: Zašto ovakvi videi rezoniraju
Video Kim Iversen nije viralan zato što je savršeno tačan.
Viralno je jer:
- ljudi ne vjeruju institucijama
- osjećaju da im se istina servira selektivno
- i traže glas koji nije dio korporativnog medijskog kruga
To nije problem publike.
To je optužnica protiv sistema informisanja.
Zaključak: između sumnje i odgovornosti
Kim Iversen igra važnu ulogu — ona otvara pitanja koja drugi ne žele ni spomenuti.
Ali otvaranje pitanja nije isto što i davanje odgovora.
Antiportal može (i treba) reći:
- da njenoj kritici moći
- da skepticizmu prema “službenim istinama”
- ali ne nekritičkom prihvatanju svakog zaključka
Jer prava intelektualna pozicija nije:
“Sve je laž.”
Nego:
“Pokaži mi dokaze — i ostavi prostor da nisi u pravu.”
