Jedna od najčešćih rečenica u ovom društvu glasi: “Samo da se vratimo u normalu”.
Izgovara se nakon izbora, nakon protesta, nakon kriza, pandemija, ratova, poskupljenja, skandala. Kao univerzalna molitva, kao obećanje da negdje iza ugla postoji stanje stvari u kojem se živi podnošljivo, smisleno i mirno.
Problem je jednostavan i bolan: Mi se nemamo gdje vratiti.
Normalno, u ovom prostoru, nikada nije postojalo kao stabilna kategorija. Postojala su samo privremena zatišja između poremećaja, kratki periodi relativnog mira koje smo naknadno mitologizirali kao “dobra vremena”. Normalnost nije bila stanje – bila je pauza.
I upravo zato je danas “normalnost” postala ideološki alat.
Kad vlasti govore o povratku normalnom, ne misle na pravedno društvo, funkcionalne institucije ili dostojanstven život. Misle na povratak u stanje u kojem ljudi ne postavljaju pitanja, ne očekuju promjene i ne remete poredak. Normalno znači – tiho.
Normalnost, kakva nam se nudi, nema veze s pravdom, nego s navikom. Nema veze s redom, nego s umorom. To je stanje u kojem je dovoljno dobro da se ne diže glas, ali nikad dovoljno dobro da se živi bez stida.
Zato se kod nas normalnost uvijek pojavljuje kao obećanje budućnosti, nikad kao iskustvo sadašnjosti. Uvijek će doći – poslije izbora, poslije reformi, poslije pregovora, poslije “teških odluka”. Normalnost je vječno odgođena, ali stalno prizivana.
I tu leži njena prava funkcija.
Dok čekamo normalnost, pristajemo na nenormalno. Pristajemo na loše plate jer “nije normalno da bude bolje odmah”. Pristajemo na korupciju jer “nije normalno da se sistem promijeni preko noći”. Pristajemo na nepravdu jer “nije normalno da sve funkcioniše”.
Nenormalno postaje svakodnevica, a normalnost se pretvara u izgovor da se ništa ne mijenja.
U tom smislu, normalnost je savršena politička fikcija. Dovoljno nejasna da svako u nju može upisati šta hoće, a dovoljno daleka da nikad ne mora biti isporučena. Ona nije cilj – ona je sredstvo kontrole.
Posebno u postkriznim društvima, normalnost se koristi kao sedativ. Umjesto da se razgovara o strukturalnim problemima, govori se o “smirivanju situacije”. Umjesto da se traže promjene, traži se stabilnost. A stabilnost, u ovakvom kontekstu, često znači samo stabilno loše.
Zato nije tačno da mi živimo u nenormalnom društvu koje teži normalnom. Tačnije bi bilo reći da živimo u društvu koje je normaliziralo nenormalno, a normalnost koristi kao mit da bi održalo status quo.
Možda je vrijeme da prestanemo pitati kada ćemo se vratiti normalnom. Možda bismo, umjesto toga, trebali postaviti neugodnije pitanje: ko nam je ikad objasnio šta to normalno uopšte znači – i za koga je ono normalno?
Jer ako je normalno da se stalno čeka, trpi i prilagođava, onda problem nije u tome što nismo normalni. Problem je u tome što smo predugo pristajali na tu definiciju.
I možda je jedina istina koju još vrijedi izgovoriti ova: normalno je da nije normalno – ali nije normalno da to prihvatamo kao sudbinu.
