Dok normalan svijet u sportu traži vještinu, mi u Tuzli ponovo tražimo zaklon. Nedavni sukob navijača Crvene zvezde i Hajduka usred grada soli nije bio nikakav “navijački folklor”, već klasični izliv balavurdije kojoj je mozak očigledno ostao u ofsajdu. Dok se jedni kunu u Split, a drugi u Beograd, jedino što su uspjeli dokazati jeste da glupost ne poznaje granice, ali zato odlično poznaje kamenje i pendrek.
Kad se djeca zaigraju “nacionalne časti”
Gledati grupu omladinaca kako se ganjaju po tuzlanskim ulicama zbog klubova koji ih se sjete samo kad treba prodati kartu, bilo bi smiješno da nije žalosno. To je ta generacija Instagram ratnika čiji je jedini stvarni kontakt s tribinom lajk na huliganskim društvenim mrežama, ali bi rado “poginula” za boje koje su im postale zamjena za ličnost. Tuzla, koja je oduvijek bila sinonim za razum, postala je poligon za istresanje frustracija balavurdije koja misli da se identitet gradi razbijenom glavom onog drugog.
Umjesto da uživaju u slobodi, oni biraju da budu pješadija u tuđim ratovima koji su završeni prije nego što su se oni uopšte rodili. To je kolektivna dijagnoza.
Politički šamar selektivnom sljepilu
Naravno, ovakvi incidenti su savršeno gorivo za naše političke kuhinje. Dok se prašina još nije ni slegla, postalo je jasno kako se događaji kroje prema potrebama dnevnika, zavisno od toga u kojem se entitetu nalazi redakcija.
Na to je precizno ukazao narodni poslanik i lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović podsjećajući na apsurdnu medijsku sliku i dvostruke aršine javnog servisa. Vukanović je direktno konstatovao: “Da su kojim slučajem navijači bh. klubova napali navijače Zvezde, RTRS bi prekinuo program”.
I u tome leži suština – incident se koristi kao moneta za potkusurivanje. Da je napad bio s “pogrešne” strane na “pravu”, gledali bismo vanredne vijesti o ugroženosti naroda i nejači, uz dramatičnu muziku i najavu smaka svijeta. Ovako, kad se balavurdija međusobno “ispravlja”, to je samo usputna vijest. I budimo iskreni: nas u Tuzli zapravo savršeno nije briga što su se pomarisali neki “njihovi”. Problem je što to rade na našem asfaltu, pred našom djecom, dok mediji i politika vagaju čija je modrica korisnija za dnevnik. Šta je najgore – donijeli su nam taj svoj uvozni nacionalizam kao da ga mi ovdje već nemamo toliko da nam na uši izlazi. Nama je našeg nacionalizma preko glave, ne znamo kud ćemo s vlastitim balvanima, a kamoli da još trpimo njihove. Nama su i jedni i drugi isti – strani element koji troši naš kiseonik i resurse policije kako bi dokazali ko je veći u zemlji koju ionako naseljavaju još samo duhovi, penzioneri i stranački botovi. Dok se mi bavimo njihovim “svetinjama” i klupskim bojama, naša stvarnost postaje prazna ljuštura u kojoj je jedini preostali vitalni znak upravo taj kamen koji poleti prema nečijoj glavi.
Šta nam ostaje?
Ostaje nam grad koji mora čistiti smeće i staklo iza “velikih navijača”. I ostaje nam poneko ko će uvijek reći istinu: niste vi nikakvi heroji svojih klubova. Vi ste samo balavurdija kojoj treba pošten vaspitni šamar i jedna dobra lekcija iz istorije – one koja se ne uči na tribinama i u zatvorenim grupama.
Jer dok se vi borite oko Zvezde, Hajduka i ostalih relikvija klupskog fudbala našeg regiona, onima koji vam prodaju tu mržnju kao svetu dužnost stalo je isto k’o Bajri do matere. Njima je maslo na glavi i tender u džepu, a vama je kamen u ruci i dosje u policiji.
Fudbal u našem regionu odavno je prestao biti sport, a postao je jeftin poligon za isprobavanje nacionalnih mišića onih koji nemaju petlje da se suoče sa stvarnim problemima. Razmislite malo o tome – dok vi krvarite za boje kluba koji vas se sjeti samo kad mu treba kazna za bakljadu, vaša “elita” nazdravlja vašoj gluposti dok im vi besplatno odrađujete prljavi posao održavanja tenzije.
Ako vam je od te silne navijačke euforije ostalo išta čime se misli, shvatićete da ste u ovoj igri samo potrošna roba s rokom trajanja do prvog sudskog poziva.
