Dok se filmska industrija decenijama otimala oko toga ko će ponijeti titulu prve zvijezde, iz sjenke je godinama sijao čovjek koji je dokazao da veličina glumca ne stoji u broju izgovorenih rečenica, već u težini onoga što ostane kad se svjetla ugase. Na današnji dan, prije više od dvije decenije, napustio nas je Mihajlo Bata Paskaljević, dobri duh domaće kinematografije i čovjek koji je scenu od nekoliko sekundi znao pretvoriti u antologiju.
Njegov put bio je sve samo ne običan. Iako ga pamtimo kao simbol beogradske boemije i šmekerskog duha, Bata je nosio zanimljive korijene, vukući porijeklo iz grčke porodice Paskal. Iako je odrastao u imućnom okruženju, ratni vihor i promjene sistema brzo su ga naučili da je jedini istinski kapital onaj koji čovjek nosi u sebi. Umjesto trgovine i sigurnog porodičnog posla, izabrao je daske koje život znače i tako postao prva violina Pozorišta na Terazijama, gdje je decenijama spajao pjesmu, ples i onu najtežu disciplinu – istinsku komediju.
Bata je bio rekorder po broju uloga, a paradoksalno, rijetko ga se sjećamo po onim glavnim. Bio je majstor “krađe” scena; dovoljno je bilo da se pojavi u kadru, namjesti onaj svoj specifični izraz lica i publika bi već bila njegova. Bez njega bi “Maratonci” bili siromašniji za onaj bizarni šarm, a kultne serije poput “Vrućeg vetra” ili “Boljeg života” izgubile bi onaj ključni začin realnosti koji su nosili njegovi smušeni, ali beskrajno simpatični likovi iz komšiluka.
Zanimljivo je da je Bata do samog kraja bježao od penzije kao od najvećeg neprijatelja. Za njega gluma nije bila posao, već disanje, pa je tako i svoju posljednju ulogu odigrao neposredno pred odlazak, u filmu “Pljačka Trećeg rajha”. Privatno je bio sušta suprotnost likovima koje je tumačio – bio je to ozbiljan, obrazovan i sjetan gospodin koji je duboko razumio tragediju ljudskog postojanja, ali je birao da nas liječi smijehom.
Danas, kada gledamo stare filmove, shvatamo da su glumci poput Bate bili kohezivni faktor jedne velike umjetnosti. On je bio tihi heroj koji je činio da veliki projekti opstanu, a da publika osjeti toplinu čak i kroz hladne ekrane. Njegov odlazak bio je tiha smjena straže, ali sjećanje na njega ostaje svježe sa svakim novim emitovanjem kultnih scena u kojima je on, iako u drugom planu, uvijek bio u samom centru naših srca.
