Uoči posljednjeg rata, sarajevski Nadrealisti su u svom legendarnom skeču “prodali” Vijećnicu naivnom strancu. Legenda kaže da je skeč bio zasnovan na istinitom događaju – na onoj autentičnoj sarajevskoj snalažljivosti (ili bezobrazluku) u kojoj se, uz dovoljno samopouzdanja, može podvaliti i nemoguće. Razlika je u tome što su Nadrealisti bili duhoviti, a njihova “prodaja” satira o nadolazećem apsurdu.
Trideset i kusur godina kasnije, bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlučio je da oživi isti format – ali bez trunke humora i s mnogo opasnijim namjerama. On bi da pokloni Sarajevsku hagadu Izraelu.
Postoje simboli koji ne pripadaju ni državama, ni režimima, ni prolaznim političkim strukturama – a ponajmanje čovjeku koji istoriju priziva samo kad mu ponestane svježih sukoba. Budući da Dodik s tom elementarnom činjenicom očigledno nije upoznat, red je da mu, bez povišenog tona, pojasnimo: Sarajevska hagada nije ničija prćija. A pogotovo nije babovina Milorada Dodika, pa da je dijeli kome i kad mu politički zatreba.
Ova knjiga je stara gotovo sedam vijekova. To je, čisto radi orijentacije, 685 godina duže nego što Dodik prosipa svoju političku demagogiju. Dok je Hagada preživljavala pogrome, inkvizicije i ratove, Dodikovi preci su, sasvim vjerovatno, bili zauzeti stočarstvom ili nekom drugim korisnim i časnim radom. (I to nije uvreda – to je samo podsjetnik da istorija ne počinje s Miloradom Dodikom)
Uprkos tome, odlučio je da posegne za najosjetljivijim simbolom zajedničkog života u BiH – Sarajevskom hagadom. Predlažući predsjedniku Izraela Isaacu Herzogu da se Hagada “vrati” Izraelu, Dodik se ponaša kao da je riječ o ratnom trofeju, a ne o svjetskom blagu – naročito bosanskohercegovačkom. (Usput: niko se Dodika nije sjetio pitati po kojem osnovu on uopšte raspolaže kulturnim naslijeđem koje nikada nije bilo ni njegovo, ni entitetsko, ni predmet njegove nadležnosti)
Osnovna lekcija iz istorije koju Dodik očigledno nije savladao jeste da Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu. Ona je u Sarajevo stigla krajem 19. vijeka, noseći sudbinu sefardskih Jevreja koji su, bježeći od španske inkvizicije, upravo na ovom tlu našli jedino utočište u Evropi. Hagada nije izraelski artefakt, ona je bh. nacionalno blago koje pripada Jevrejima koji su vijekovima gradili Sarajevo, ali i svim građanima ove zemlje koji su je čuvali kao zjenicu oka.
Podsjetimo, jer očito treba: upravo u Sarajevu – gradu koji Dodik sistematski pokušava ocrniti navodeći da je Hagada “trenutno predmet političke zloupotrebe jevrejskog kulturnog naslijeđa” – ona je pronašla svoj dom i zaštitu, dok je u mnogim drugim dijelovima Evrope jevrejska baština uništavana. Drugim riječima: grad koji je Hagadu spasio optužuje se za njenu zloupotrebu. Logika je jasna koliko i namjera.
Tvrditi da je Hagada predmet “političke zloupotrebe” od onih koji su je tijelima branili dokaz je nevjerovatnog cinizma. Kada su nacisti 1941. godine ušli u Sarajevo s namjerom da unište svaki trag jevrejske kulture, direktor muzeja Jozo Petrović i kustos Derviš Korkut spasili su je od Nijemaca, rekavši visokom njemačkom oficiru da je već iznesena iz Muzeja. Tokom opsade Sarajeva devedesetih, dok su granate s okolnih brda pretvarale Zemaljski muzej u ruševinu, Hagada je ponovo spašena zahvaljujući direktoru Enveru Imamoviću, koji je, pod kišom granata i snajperskih metaka, odnio u trezor Narodne banke. To su činjenice. Dokumentovane, provjerljive, nepobitne. (Za razliku od političkih konstrukcija)
Zato ovdje nije riječ o brizi za jevrejsko naslijeđe. Ovo je klasična dodikovska instrumentalizacija jevrejske patnje kako bi se dodatno zatrovali odnosi unutar BiH. Prodavati priču o “dubokoj uvredi” za jevrejski narod dok istovremeno pokušavaš iščupati dio identiteta Sarajeva – grada u kojem su sinagoge, crkve i džamije vijekovima naslonjene jedna na drugu – predstavlja vrhunac licemjerja.
Sarajevska hagada ostaje u Sarajevu ne zato što je neko drži kao taoca, nego zato što je ovdje kod kuće. A o tome se, za razliku od političkih provokacija, ne odlučuje na sastancima, nego u istoriji.
Preživjela je inkviziciju. Preživjela je nacizam. Preživjela je opsadu Sarajeva. Preživjeće, bez sumnje, i Milorada Dodika.
P.S. A dok Dodik predlaže “vraćanje” Hagade Izraelu, podsjetimo ga na onu ukradenu ukrajinsku ikonu (pozlaćenu, staru 300 godina, opljačkanu u Donbasu 2014) koju je 2020. poklonio ruskom šefu diplomatije Sergeju Lavrovu kao “gest prijateljstva”. Rusija je vratila BiH kao vruć krompir. Umjesto moralnih lekcija i novih “vraćanja”, možda bi bilo primjerenije da se taj slučaj najprije rasvijetli do kraja.
Jer kulturno naslijeđe se ne poklanja. Ono se ili čuva – ili krade.
