Ako postoji bend koji je namjerno razbijao kalupe, ismijavao žanrove i odbijao da se ponaša “kako treba” — to je Faith No More.
Funk metal? Alt rock? Prog? Pop?
Njihov odgovor je uvijek bio isti: da.
Kako su dobili ime (i zašto je to savršeno u njihovom stilu)
Ovdje dolazi ona legendarna, gotovo mitološka priča koju fanovi obožavaju
Prema jednoj band lore verziji (koju su i sami članovi znali ispričati s osmijehom), ime Faith No More došlo je nakon kladionice — navodno su se kladili na konja koji se zvao “Faith No More”.
I kad je sve prošlo…
vjera je nestala
pare također
ali ime je ostalo
Istina, postoji više verzija porijekla imena (kao i za sve kod ovog benda), ali ova priča savršeno ih opisuje:
ironija, cinizam, malo haosa i nimalo svetinje.
Zašto su bili ispred svog vremena
Faith No More su radili stvari koje su drugi tek kasnije shvatili da smiju:
- spajali su tešku gitaru i funk bas
- ubacivali klavijature kad “nije bilo kul”
- ismijavali macho rock pozu
- mijenjali stil iz pjesme u pjesmu bez izvinjenja
Album The Real Thing (1989) ih je lansirao, ali su tek sa Angel Dust (1992) pokazali koliko ih zapravo nije briga da budu “prihvatljivi”.
To je album koji danas zvuči modernije nego većina novih izdanja.
Mike Patton – oružje koje niko nije znao koristiti
Dolaskom Mikea Pattona, bend je dobio glas koji:
- može pjevati kao pop pjevač
- urlati kao hardcore frontman
- parodirati croonere
- zvučati kao da se sprda… i da je smrtno ozbiljan u isto vrijeme
Patton nije “frontmen”.
On je instrument.
Zašto Faith No More i danas vrijedi
Zato što nisu nudili identitet.
Nisu tražili lojalnost.
Nisu gradili kult.
Samo su rekli:
Evo muzika. Ako ti leži — super. Ako ne — još bolje.
U svijetu gdje se svi trude da budu nešto, Faith No More su bili sve i ništa istovremeno.
I baš zato traju.
