Jedna od najvažnijih, a najmanje shvaćenih činjenica moderne nauke glasi:
naš mozak ne registruje stvarnost — on je predviđa.
Decenijama se vjerovalo da mozak funkcioniše kao pasivni prijemnik: oči vide, uši čuju, a mozak “obrađuje podatke”. Danas znamo da je to pogrešno. Prema dominantnoj teoriji u neuroznanosti — predictive processing — mozak stalno pravi pretpostavke o svijetu i tek onda provjerava da li su tačne.
Drugim riječima:
mi ne gledamo svijet, mi ga stalno pogađamo.
Kako to funkcioniše
Mozak koristi prethodna iskustva, sjećanja i obrasce da bi unaprijed “nacrtao” ono što očekuje da vidi. Signali iz čula služe samo kao korekcija — ako se ne slažu s predviđanjem, mozak ih prilagođava ili ignoriše.
Zato:
- vidimo oblike u magli
- čujemo glasove u šumu
- čitamo riječi i kad nedostaju slova
To nije greška sistema. To je optimizacija. Mozak štedi energiju jer bi stalno “čisto” opažanje bilo presporo i preskupo.
Kad predviđanje postane problem
Problem nastaje kad su predviđanja pogrešna, ali previše snažna.
Tada nastaju:
- halucinacije
- paranoja
- anksioznost
- pa čak i ideološka zatvorenost
Mozak radije zadrži pogrešno uvjerenje nego da prihvati haotičnu stvarnost. Naučnici danas ozbiljno razmatraju tezu da su neke mentalne bolesti zapravo poremećaji u “balansu predviđanja i korekcije”.
U tom smislu, mozak nije organ istine — nego organ stabilnosti.
Zašto je ovo važno danas
U svijetu algoritama, društvenih mreža i informacione buke, naš mozak dobija stalnu potvrdu svojih pretpostavki. Ako vjeruješ da je svijet opasan — feed će ti to potvrditi. Ako vjeruješ da je neko neprijatelj — dobit ćeš dokaze.
Nauka ovdje dolazi do neugodne granice:
tehnologija je naučila kako da “nahrani” naše predviđajuće mozgove, ne da ih izazove.
Možda najveća opasnost modernog doba nije dezinformacija sama po sebi, nego činjenica da se savršeno uklapa u način na koji naš mozak ionako funkcioniše.
Ne tražimo istinu.
Tražimo potvrdu.
