Promjene u globalnom poretku rijetko prvo osjete velike sile. One ih često i proizvode.
Ali male zemlje – posebno one na geopolitičkim raskrsnicama poput Balkana – gotovo uvijek budu prve koje osjete posljedice, i to prije nego što se novi poredak uopšte javno prizna.
Danas se svijet nalazi upravo u takvoj fazi.
Balkan kao seizmograf velikih lomova
Balkan nikada nije bio centar moći, ali je gotovo uvijek bio indikator promjene. Razlog je jednostavan: region se nalazi na spoju interesa European Union, United States, Russia, China i regionalnih sila poput Turkey.
Kad se veliki dogovaraju – Balkan se smiri.
Kad se veliki razilaze – Balkan postaje testni poligon.
Zato se promjene koje se danas dešavaju između Washingtona, Pekinga i evropskih prijestolnica neće prvo lomiti u Parizu ili Berlinu, nego u Sarajevu, Beogradu, Skoplju, Podgorici.
Zašto baš mali prvi gube tlo pod nogama
Male države imaju tri ključne slabosti u trenucima globalne tranzicije:
- Oslanjaju se na spoljne garancije, ne na vlastitu moć
- Nemaju luksuz strateške neutralnosti, iako se često tako predstavljaju
- Njihova unutrašnja nestabilnost postaje spoljašnja slabost
Bosna i Hercegovina je u tom smislu gotovo školski primjer. Njena sigurnost, politička arhitektura i međunarodni položaj decenijama su bili oslonjeni na pretpostavku da postoji jedinstven Zapad s jasnom hijerarhijom i pravilima.
Ta pretpostavka se danas raspada.
Kad se zaštitnici razilaze
Dok se Sjedinjene Američke Države pod Donald Trump okreću sebi, a Evropska unija traži vlastiti identitet između Washingtona i Pekinga, Balkan ostaje bez jasnog “sidra”.
U takvom vakuumu:
- lokalni lideri počinju testirati granice
- stare nacionalne ideje dobijaju novi prostor
- međunarodne poruke postaju nejasne, kontradiktorne ili mlake
To je trenutak kada mali sistemi počinju kliziti – ne zato što su slabi, nego zato što više ne znaju ko ih zapravo drži.
Kina ne dolazi tenkovima – nego ugovorima
Za razliku od prethodnih epoha, nova sila ne dolazi s vojskom. China dolazi s infrastrukturom, kreditima, tržištima i dugoročnim strpljenjem.
Za Balkan to znači:
- manje ideologije, više ekonomije
- manje „vrijednosnih uslova“, više pragmatizma
- više opcija, ali i više zavisnosti
Male zemlje često pogrešno vjeruju da im veći broj partnera automatski donosi veću slobodu. U stvarnosti, bez jasne strategije, to donosi veći rizik fragmentacije i pritiska sa svih strana.
Historijska lekcija koju Balkan stalno zaboravlja
Svaki put kada se svjetski poredak mijenjao – od raspada Osmanskog carstva, preko kraja Austro-Ugarske, pa do sloma hladnoratovskog sistema – Balkan je bio među prvim regijama gdje su se posljedice materijalizirale kroz krize.
Ne zato što je Balkan “problematičan”, nego zato što je izložen.
Velike sile mogu sebi priuštiti faze konfuzije. Male ne mogu.
Šta slijedi?
Ako se sadašnji trendovi nastave:
- Balkan će biti prostor takmičenja utjecaja, ne saradnje
- unutrašnje podjele će se koristiti kao vanjski alati
- stabilnost će zavisiti od dogovora koji se ne prave u regionu
Najopasnija iluzija za male države jeste uvjerenje da se “ništa suštinski ne mijenja”. Upravo u takvim periodima – kad promjena izgleda sporo i tiho – stari sistemi pucaju bez upozorenja.
Balkan to zna. Samo se, nažalost, toga često sjeti prekasno.
