Bosna i Hercegovina je gotovo tri decenije živjela u svijetu u kojem je postojala pretpostavka da neko “gleda”.
Da postoji staratelj – politički, vojni, diplomatski – koji neće dozvoliti da se sistem raspadne, bez obzira na unutrašnje slabosti.
Taj svijet polako nestaje.
Ko je bio staratelj – i zašto više nije
Nakon Dejtona, BiH nije bila klasična suverena država. Njena stabilnost počivala je na kombinaciji:
- američkog autoriteta,
- evropske administrativne kontrole,
- NATO sigurnosnog kišobrana,
- i međunarodne političke pažnje.
Drugim riječima: sistem je funkcionisao jer je postojao vanjski interes da funkcioniše.
Danas se taj interes mijenja.
Sjedinjene Američke Države, pod administracijama koje sve otvorenije gledaju prema unutra, više ne tretiraju Balkan kao strateški prioritet. Evropska unija je zauzeta vlastitim lomovima. Globalni fokus se seli prema Indo-Pacifiku, Bliskom istoku, energetici, tehnologiji.
BiH ostaje – ali bez stalnog nadzora koji je decenijama bio podrazumijevan.
Šta znači “svijet bez staratelja”
To ne znači da će međunarodna zajednica sutra otići.
Znači nešto suptilnije – i opasnije:
- reakcije će kasniti
- upozorenja će biti blaža
- crvene linije više neće biti jasno nacrtane
U takvom ambijentu, lokalni akteri dobijaju prostor da testiraju granice, često bez jasnog odgovora izvana.
Bosna i Hercegovina ulazi u fazu u kojoj se više neće pitati:
“Da li smijemo?”
nego:
“Hoće li iko reagovati?”
Problem koji BiH nikada nije riješila
Najveća slabost Bosne i Hercegovine nije nacionalna podjela.
To je odsustvo unutrašnjeg konsenzusa o tome šta je država i čemu služi.
Dok je postojao staratelj, taj problem je bio zamrznut. Sistem je funkcionisao na minimumu, ali je funkcionisao. Sada, bez vanjskog pritiska:
- institucije postaju krhke,
- odluke se odgađaju,
- odgovornost se prebacuje,
- a svaka kriza se internacionalizira jer unutra nema rješenja.
Država koja ne zna sama sebe definisati, u svijetu bez staratelja postaje objekt, a ne subjekt politike.
Geopolitika bez emocija
Velike sile nemaju sentimentalni odnos prema Bosni i Hercegovini.
Nikada ga nisu imale.
Njihov interes je stabilnost – ne pravda, ne moral, ne historija. Ako se stabilnost može održati uz minimalan angažman, to će biti izabrano. Ako se procijeni da je region “pod kontrolom” bez direktnog prisustva, pažnja ide dalje.
To je hladna realnost novog svijeta.
Najopasnija iluzija
Najopasnija iluzija u BiH danas jeste vjerovanje da će se neko u ključnom trenutku umiješati, kao što se dešavalo ranije.
Svijet u kojem se to podrazumijevalo – više ne postoji.
Bosna i Hercegovina ulazi u epohu u kojoj:
- mora ili naučiti upravljati vlastitim konfliktima
- ili postati prostor u kojem se tuđi interesi sudaraju bez jasnog arbitra
Izbor ne zavisi od velikih sila.
Zavisi od nas.
Zaključno
Svijet bez staratelja nije nužno neprijateljski svijet.
Ali jeste svijet bez sigurnosne mreže.
Za države koje su naučile da hodaju same – to je prilika.
Za one koje nisu – to je trenutak istine.
Bosna i Hercegovina se tom trenutku približava brže nego što je spremna priznati.
