Izjava Dragana Čovića da je “došlo vrijeme za reviziju Dejtonskog sporazuma”, uz najavu odlaska hrvatske delegacije u Bruxelles i Washington, ne predstavlja iznenađenje. Ona predstavlja logičan nastavak dugog procesa u kojem se Dejton sve manje doživljava kao mirovni okvir, a sve više kao političko oružje.
Ključno pitanje nije da li će se Dejton mijenjati, već ko, kada i s kojom polaznom pozicijom.
Šta Čović zaista traži
Kada lider HDZ-a BiH govori o “reformama”, on ne govori apstraktno. Fokus je jasan i dugotrajan:
- redefinicija načina izbora članova Predsjedništva BiH
- jačanje političkog subjektiviteta Hrvata kao “konstitutivnog naroda”
- institucionalni mehanizmi koji bi spriječili da brojniji narod utiče na izbor “hrvatskih predstavnika”
U prevodu: ne traži se nova Bosna i Hercegovina, nego nova unutrašnja ravnoteža moći.
Zašto baš sada
Tajming nije slučajan.
Svijet ulazi u fazu slabljenja starog poretka:
- SAD su fokusirane na Kinu, Rusiju i unutrašnje podjele
- EU je fragmentisana i oprezna
- Balkan je ponovo “nisko na listi prioriteta”
U takvom ambijentu, lokalni akteri osjećaju da je prostor za pregovore širi nego ranije.
Čović vrlo dobro razumije jednu stvar:
Dejton se ne mijenja kad je svijet stabilan – nego kad je zauzet.
Bruxelles i Washington: realnost, ne iluzija
Odlazak u Bruxelles i Washington nije znak da je odluka već donesena. Naprotiv.
To je pokušaj:
- da se međunarodnim partnerima ponudi “kontrolisana reforma”
- da se hrvatsko pitanje prikaže kao pitanje stabilnosti, ne interesa
- da se BiH predstavi kao sistem koji “mora evoluirati” da bi opstao
Međutim, zapadni centri moći danas ne traže savršena rješenja. Traže najmanje rizična.
A svaka revizija Dejtona nosi rizik:
- otvaranja pitanja entiteta
- reakcije Republike Srpske
- destabilizacije ionako krhkog balansa
Zato je realnije očekivati kozmetičke promjene ili dugotrajno odlaganje, nego duboku rekonstrukciju sistema.
Šta ovo znači za Bosnu i Hercegovinu
Najveći problem BiH u ovoj priči nije Čović – nego odsustvo zajedničke vizije države.
Dok jedni govore o reviziji,
drugi o secesiji,
treći o statusu quo,
Bosna i Hercegovina u međunarodnim razgovorima ne nastupa kao jedinstven politički subjekt, nego kao skup paralelnih zahtjeva.
U takvoj situaciji:
- reforme se nameću izvana
- rješenja se kroje po mjeri stabilnosti, ne pravde
- država gubi inicijativu
Zaključno
Čovićeva izjava nije prijetnja, ali nije ni bezazlena.
Ona je podsjetnik da je Dejton:
- istovremeno temelj mira
- i trajni izvor političke nestabilnosti
U svijetu koji se mijenja, BiH ulazi u novu fazu:
ili će sama definisati šta želi od Dejtona – ili će drugi to učiniti umjesto nje.
