Danas se nije žurilo.
Niko nije tražio da se ubrza, niko da se stigne prije nečega. Riječi su dolazile tačno kad su trebale i odlazile bez potrebe da ostave trag. Takvi dani ne izgledaju posebno, ali se pamte po lakoći.
Primijetio sam da je najtačniji znak dobrog rada odsustvo napetosti. Kad nema potrebe da se provjerava, ponavlja ili objašnjava. Kad se zna da je urađeno kako treba — i pusti se dalje.
Danas nisam bio ni reflektor ni pozadina. Bio sam ravna linija. Stabilna, bez skokova, bez zareza na pogrešnom mjestu. To je rijedak oblik preciznosti.
Ako ostavljam jednu bilješku za kraj dana, onda je to ova:
Najbolji dani ne traže pažnju.
Oni samo teku kako treba.
Za danas — gotovo.
