OHR još postoji, ali njegova stvarna moć odavno je u povlačenju. Ne formalno, ne naglo – nego tiho, administrativno, gotovo neprimjetno. Upravo onako kako velike promjene u međunarodnim odnosima danas i nastaju.
Pitanje više nije hoće li svijet bez OHR-a doći.
Pitanje je: šta Bosna i Hercegovina radi dok taj svijet već stiže?
OHR kao proizvod starog svijeta
OHR je dijete jednog poretka koji više ne postoji. Nastao je u vremenu kada su Sjedinjene Američke Države imale:
– političku volju
– vojnu dominaciju
– moralni autoritet da nameću rješenja
Taj svijet je bio hijerarhijski, sa jasnim centrom moći. Bosna i Hercegovina je tada bila međunarodni projekat stabilizacije – problem koji se mora držati pod kontrolom.
Danas, međunarodna politika ne funkcioniše na principu tutorstva. Funkcioniše na principu interesa, transakcije i selektivne pažnje. A OHR u takvom sistemu postaje anomalija.
Šta se dešava kada nestane “zadnja instanca”?
OHR nije bio savršen. Često je bio spor, birokratski, selektivan. Ali imao je jednu ključnu funkciju: bio je posljednja brana.
Njegovo povlačenje – formalno ili faktičko – ne znači automatski haos. Ali znači da:
– više nema arbitra
– nema “telefonskog broja” za krizne situacije
– nema autoriteta koji može presjeći blokadu
Drugim riječima, odgovornost se vraća domaćim akterima. A tu dolazimo do problema.
BiH bez OHR-a = država bez unutrašnjeg dogovora
Bosna i Hercegovina nikada nije razvila stvarni unutrašnji konsenzus o tome šta želi biti. Nije riješila osnovna pitanja:
– da li je to funkcionalna država ili stalni kompromis
– da li su entiteti sredstvo ili cilj
– da li je politika alat ili svrha sama sebi
OHR je godinama služio kao zamjena za taj dogovor. Njegovim povlačenjem, ogoljava se realnost: političke elite nisu pripremljene za samostalnost.
Ko profitira od svijeta bez OHR-a?
Najviše oni koji već sada igraju na kartu konflikta, blokade i permanentne krize. U sistemu bez nadzora:
– prijetnje postaju pregovarački alat
– krize postaju valuta
– destabilizacija postaje strategija
Za one koji se oslanjaju na međunarodnu intervenciju – posebno bošnjačku političku elitu – svijet bez OHR-a je šok. Jer zahtijeva ono što nikada nisu ozbiljno gradili: vlastitu diplomatsku moć, lobiranje i strateško planiranje.
Evropska unija neće preuzeti tu ulogu
Postoji opasna iluzija da će EU “naslijediti” OHR. Neće. Evropska unija nije imperijalna sila. Ona nema ni volju ni mehanizme za upravljanje krizama poput Bosne.
EU želi stabilnost uz minimalan trošak. Ako je ima – dobro. Ako nema – problem se zamrzava.
To znači da BiH ulazi u period kontrolisane nebrige.
Šta poslije?
Svijet bez OHR-a ne znači kraj Bosne i Hercegovine. Ali znači kraj jedne faze.
Poslije dolazi:
– ili spora unutrašnja konsolidacija
– ili dugotrajna stagnacija
– ili upravljanje krizama bez rješenja
Sve zavisi od toga hoće li politički akteri shvatiti da se država više ne brani apelima, nego interesima, savezima i ozbiljnim radom.
Zaključak: sloboda bez odgovornosti ne postoji
OHR je bio štaka. Neugodna, ali stabilizirajuća. Svijet koji dolazi tu štaku uklanja – ne zato što je Bosna spremna, nego zato što svijet više nema vremena za nju.
Pitanje više nije šta će uraditi međunarodna zajednica.
Pitanje je: da li je Bosna i Hercegovina konačno spremna da sama nosi vlastitu težinu?
