Bošnjačka politika već decenijama pati od istog obrasca ponašanja: čekanja. Čekanja da neko drugi reaguje, da međunarodna zajednica “shvati ozbiljnost situacije”, da se Evropa probudi, da Amerika pošalje signal. U međuvremenu – vrijeme prolazi, odnosi se mijenjaju, a prostor za djelovanje se sužava.
Paradoks je u tome što se danas, u izbornoj godini, upravo oni koji su najduže bili na vlasti predstavljaju kao glasnici dinamike i odlučnosti.
Kritika Trojke – ali bez ogledala
Stranka demokratske akcije danas napada aktuelnu vlast – tzv. Trojka – zbog pasivnosti, slabog lobiranja i nedostatka međunarodne inicijative.
Formalno, ta kritika nije bez osnova. Bošnjačka politika jeste pasivna.
Ali problem nastaje kada se zaboravi kontekst.
SDA je bila centralna politička sila gotovo 30 godina. Tri decenije u kojima su se smjenjivale američke administracije, EU se širila, Balkan mijenjao geopolitičku težinu – a bošnjačka politika je ostajala gotovo isključivo reaktivna, nikad proaktivna.
Trideset godina bez stvarnog lobiranja
Tokom vladavine SDA:
- nije izgrađena ozbiljna lobistička mreža u Washingtonu
- nije stvoren trajni politički kanal prema američkom Kongresu
- nisu razvijeni odnosi s ključnim think-tankovima
- bošnjačka politika nije imala stalno prisustvo u Bijeloj kući
Ako se i “išlo u Ameriku”, to je bilo:
– na konferencije
– na donatorske skupove
– na protokolarne sastanke
Ne na strateško lobiranje.
Bijela kuća se, figurativno rečeno, gledala uglavnom preko Google Mapsa – ne kroz vrata Ovalnog ureda.
Sindrom “neka neko drugi”
Suštinski problem nije Trojka, niti samo SDA. Problem je mentalni model bošnjačke politike:
- vjerovanje da je moralna pozicija dovoljna
- oslanjanje na “prijatelje Bosne” bez rada na odnosima
- izbjegavanje konflikta u međunarodnoj areni
- strah od jasnog političkog pozicioniranja
Dok srpski i hrvatski politički akteri:
– agresivno lobiraju
– plaćaju profesionalne firme
– grade lične odnose
bošnjačka politika uglavnom čeka da bude pozvana.
SDA kao arhitekta pasivnosti
Ako postoji politički subjekt koji je institucionalizirao pasivnost, onda je to SDA.
Tri decenije vlasti su bile dovoljne da se:
- izgradi diplomatska škola
- formira profesionalni lobi
- razvije strateška vanjska politika
Ništa od toga nije urađeno.
Danas, ista ta stranka govori o “nedostatku inicijative” aktuelne vlasti – kao da ne govori o vlastitom naslijeđu.
Trojka nije uzrok, nego nastavak slabosti
Trojka nije proizvela ovaj problem. Ona ga je naslijedila.
Njena odgovornost je što ga zasad ne rješava, ali historijska odgovornost za stanje u kojem se bošnjačka politika nalazi pripada onima koji su imali vrijeme, moć i resurse – i nisu ih iskoristili.
Pasivnost nije neutralna – ona proizvodi gubitke
U geopolitici, praznina se uvijek popunjava.
Dok bošnjačka politika čeka:
- drugi pričaju o “redefinisanju Daytona”
- drugi grade odnose u Washingtonu
- drugi postaju “faktori stabilnosti” u očima velikih sila
Pasivnost ne znači mirovanje. Ona znači tiho gubljenje pozicija.
Zaključak: nema više izgovora
Ako bošnjačka politika želi izaći iz sindroma čekanja, mora prihvatiti dvije neugodne istine:
- SDA nema moralni kredibilitet da drži lekcije o međunarodnoj inicijativi.
- Vrijeme čekanja je prošlo – ko se ne pozicionira, biće pozicioniran.
Svijet se ne zaustavlja da bi Bosna stigla.
