U nizu eseja objavljenih na Eurozineu posljednjih godina provlači se jedna uporna, gotovo nelagodna teza: demokratija može formalno postojati i onda kada je niko stvarno ne gleda, ne sluša i ne učestvuje u njoj. Izbori se održavaju, parlamenti zasjedaju, zakoni se usvajaju – ali publike nema. Ili je, još gore, tu je samo kao nijemi statist.
To je ono što bi se moglo nazvati demokratijom bez publike – sistemom u kojem institucije glume dijalog, a građani su svedeni na pasivne posmatrače koji su davno izgubili iluziju da se na sceni govori u njihovo ime.
Ako postoji prostor u kojem je ova teza gotovo brutalno opipljiva, onda je to Balkan.
Kod nas demokratija postoji kao procedura, ali ne i kao iskustvo. Glasanje je ritual, ne čin nade. Javne rasprave su formalnost, ne sukob ideja. Mediji prenose izjave, ali rijetko proizvode smisao. Politika se ne vodi pred građanima, nego mimo njih, dok se od publike očekuje samo da povremeno zaplješće ili zviždi – zavisno od stranačke lojalnosti.
Eurozineovi autori upozoravaju da demokratija ne umire spektakularno, kroz pučeve i zabrane, nego tiho – kroz pražnjenje javne sfere. Kada ljudi prestanu vjerovati da je njihovo prisustvo važno, demokratija se svodi na administrativni proces koji više nikoga ne uzbuđuje. Upravo tu smo mi.
Na Balkanu se godinama proizvodi iluzija političkog života: krizne sjednice, vanredna obraćanja, dramatični narativi o ugroženosti, sudbinskim izborima i „istorijskim trenucima“. Sve je tu – osim stvarne publike. Građani su umorni, skeptični, mentalno distancirani. Ne zato što su apatični, nego zato što su predugo gledali predstavu u kojoj se kraj nikada ne mijenja.
Zato ovdje demokratija ne propada zbog autoritarne sile, nego zbog odsustva očekivanja. Ljudi više ne pitaju šta politika može učiniti za njih, nego kako da se od nje zaštite. Institucije se doživljavaju kao prepreke, ne kao oslonac. Javna riječ kao galama, ne kao prostor utjecaja.
U tom smislu, Balkan je savršeni primjer onoga o čemu Eurozine piše: društva u kojima je demokratska forma očuvana, ali je demokratski sadržaj ispražnjen. Publika je otišla – ne fizički, nego mentalno. Ostala je scena, ostali su glumci, ostali su reflektori. Samo su stolice prazne.
I to je možda najopasniji trenutak za demokratiju: ne kada je napadnuta, nego kada je svima svejedno.
