U vremenu u kojem se sve relativizira, u kojem se istina mjeri jačinom megafona, a moral svede na „lični stav“, etička jasnoća postaje gotovo subverzivan čin. Ne zato što je radikalna, nego zato što je rijetka. Danas se više cijeni snalažljivost nego princip, fleksibilnost nego dosljednost, preživljavanje nego odgovornost. U takvom ambijentu, pitanje etike često se doživljava kao luksuz ili naivnost.
U jednom od svojih recentnih eseja, Maria Popova na portalu The Marginalian vraća fokus na ljude koji su u daleko opasnijim i represivnijim vremenima insistirali upravo na etičkoj jasnoći kao osnovi slobode. Kroz priču o Mary Wollstonecraft i Williamu Godwinu – dvoje mislilaca koji su krajem 18. stoljeća dovodili u pitanje institucije braka, autoriteta i društvenih normi – Popova pokazuje da moralna hrabrost gotovo uvijek prethodi društvenoj promjeni, i da rijetko biva nagrađena u trenutku u kojem se pojavi (izvor: The Marginalian, https://www.themarginalian.org/2026/02/06/wollstonecraft-godwin-semmelweis/).
Ono što je posebno važno u ovom tekstu nije romantizacija prošlosti, nego podsjećanje da su ideje koje danas smatramo „normalnim“ – ravnopravnost, lična autonomija, sloboda mišljenja – nekada bile opasne, nepoželjne i ismijavane. Wollstonecraft nije tražila revoluciju nasiljem, nego jasnoćom misli. Godwin nije nudio gotove odgovore, nego dosljedno propitivanje autoriteta. Njihova etika nije bila prilagodljiva, ali je bila čista.
U tom smislu, etička jasnoća nije isto što i moralna superiornost. Ona ne znači da neko ima sve odgovore, nego da odbija da se sakrije iza magle. Da ne prihvata „takvo je vrijeme“ kao opravdanje. Da ne koristi konfuziju kao zaklon.
Ovdje, na Balkanu, mutna vremena su postala trajno stanje. Stalno smo u nekoj tranziciji, krizi, vanrednosti. I upravo zato je etička jasnoća sistemski nepoželjna. Ona remeti dogovoreno sivilo. Postavlja pitanja koja se ne uklapaju u nacionalne, političke i interesne narative. Traži odgovornost tamo gdje je svi izbjegavaju.
Popova u svom tekstu podsjeća i na Ignaza Semmelweisa, liječnika koji je insistirao na pranju ruku u bolnicama u vrijeme kada je to smatrano besmislenim i uvredljivim za medicinski autoritet. Njegova istina bila je jasna, ali neprihvatljiva sistemu. Rezultat: ismijavanje, izolacija i profesionalno uništenje. Istina je pobijedila tek kasnije – ali njega nije.
Ta lekcija je bolno aktuelna. Društva koja nemaju kapacitet da čuju etički jasan glas dok je živ, obično ga slave tek kad više ne predstavlja prijetnju. Kod nas se to zove „naknadna pamet“, ali je u suštini kolektivni kukavičluk.
Zato je pitanje etičke jasnoće danas važnije nego ikad. Ne kao moralna poza, nego kao minimum samopoštovanja. U vremenu u kojem se sve može opravdati, jasno „ne“ postaje politički čin. U vremenu u kojem se svi skrivaju iza identiteta, partija i „okolnosti“, insistiranje na principu postaje oblik otpora.
Etička jasnoća ne garantuje uspjeh. Ne garantuje ni sigurnost. Ali garantuje jedno: da čovjek zna gdje stoji, čak i kad se sve oko njega raspada u maglu.
A u društvu koje se naviklo da živi u magli, to je možda posljednji oblik slobode koji nam je ostao.
