Bosna i Hercegovina se često opisuje kao “nefunkcionalna država”.
To je površno. I netačno.
BiH nije neuspjeh sistema — ona je proizvod sistema.
Od potpisivanja Daytonsog sporazuma do danas, zemlja funkcioniše kao kontrolisani geopolitički eksperiment: dovoljno stabilna da se ne raspadne, dovoljno slaba da se nikada ne osamostali.
Dayton: mir kao zamrzavanje, ne kao rješenje
Dayton je zaustavio rat.
Ali nije izgradio državu.
Umjesto jasnog političkog okvira, dobili smo:
- fragmentiranu vlast
- višeslojni sistem blokada
- institucionalnu konfuziju koja ne proizvodi odluke, nego krize
Time je BiH pretvorena u prostor bez suverenog političkog impulsa, savršeno pogodan za spoljne intervencije bez formalne okupacije.
SAD: sigurnosni okvir bez dugoročne vizije
Američki interes u BiH nikada nije bio izgradnja funkcionalne države, već:
- stabilnost bez eskalacije
- sprječavanje povratka oružanog konflikta
- očuvanje post-Daytonskog poretka
BiH je za SAD završeni posao koji se mora povremeno nadzirati, ne projekat koji treba dovršiti. Zato je prisutan sigurnosni kišobran, ali bez političke energije.
Evropska unija: birokratija umjesto politike
EU u BiH nastupa kroz:
- reforme bez stvarne moći
- uvjete bez krajnjeg roka
- proces bez završetka
Rezultat je paradoks:
BiH se formalno “priprema” za EU, ali se strukturalno održava u stanju vječne kandidature.
Evropska birokratija ne rješava krizu — ona je administrira.
Rusija i Kina: različite metode, isti cilj
Ruski interes u BiH nije ekonomski, nego politički destabilizacijski:
- podrška akterima koji blokiraju sistem
- održavanje tenzija koje slabe zapadni konsenzus
Kina, s druge strane, dolazi tiho:
- infrastrukturni projekti
- krediti
- bez političkih uslova
Jedna unosi buku, druga tišinu.
Obje koriste institucionalnu slabost BiH kao ulaznu tačku.
Zašto BiH nikome ne smije “uspjeti”
Funkcionalna BiH bi:
- zahtijevala jasno redefinisanje Daytona
- uklonila potrebu za međunarodnim tutorstvom
- poremetila postojeće regionalne balanse
Zato je optimalno stanje:
ni rat, ni država
ni potpuna integracija, ni potpuna izolacija
BiH kao permanentni “case study”, a ne kao politički subjekt.
Zaključno pitanje (koje niko ne postavlja)
Ako se već 30 godina svi slažu da sistem ne radi —
zašto se ništa suštinski ne mijenja?
Možda zato što nefunkcionalna BiH savršeno funkcioniše za one koji njome upravljaju izvana.



