Autentičnost je danas sumnjiva kategorija. Ne zato što original nikada nije postojao, nego zato što mu više nemamo pristup. Između iskustva i njegovog značenja stoji niz posredovanja: sjećanje koje kasni, jezik koji iznevjerava, svijest koja se stalno ispravlja i autocenzuriše. Ono što nazivamo “ja” već je rezultat montaže. Živimo u stanju trajnog déjà vua bez izvora — u svijetu u kojem je prepoznavanje moguće, ali porijeklo ne.
Novi roman Srđana Gavrilovića “Ovjerena kopija” polazi upravo iz tog epistemološkog deficita. Emigracija se ovdje ne pojavljuje kao geografski pomak, nego kao ontološko stanje: pokušaj da se vlastiti život reproducira u uslovima u kojima ni original više nije stabilan referent. Kopija ne postaje problem zato što je kopija, nego zato što više ne postoji instanca koja bi mogla potvrditi razliku. U tom smislu, emigrantsko iskustvo razotkriva širu istinu savremenog subjekta — svi živimo u posredovanim verzijama sebe, bez garancije podudarnosti sa stvarnošću.
Gavrilović, kao jedan od ključnih glasova portala Strane.ba, godinama gradi arhivu onoga što preostaje kada se ugase svjetla velikih narativa. Njegov senzibilitet oblikovan je Mostarom, koji više ne postoji onako kako ga sjećanje čuva, i Evropom koja se polako presvlači u kostime svojih starih demona.
U razgovoru koji slijedi, Gavrilović ne nastupa ni kao prorok ni kao aktivista. Njegov glas je glas čovjeka koji s ruba Evrope posmatra kako se horizonti očekivanja sužavaju na bazični nivo biološkog opstanka. Rečenica koja pulsira kroz njegov rad — “biti živ i plaćen – to je sve” — postala je zastrašujuća mantra savremenog svijeta, u kojem se dostojanstvo mjeri funkcionalnošću, a književnost se više ne nudi kao oružje za rušenje diktatora, nego kao morfij koji olakšava tranzit kroz besmisao. Ovaj razgovor počinjemo upravo tamo gdje njegova nova knjiga postavlja prvu dijagnostičku oštricu — na mjestu gdje se gubi trag originalu.
Naslov romana “Ovjerena kopija” sugeriše na to da živimo u svijetu gdje originali više ne postoje. Koliko je emigrantsko iskustvo zapravo pokušaj da se napravi “ovjerena kopija” onoga što smo bili kod kuće, i u kojem trenutku ta kopija postaje važnija od originala?
– Naslov “Ovjerena kopija” polazi od pretpostavke da je autentičnost postala problematična kategorija, ne zato što original nikada nije postojao, nego zato što mu više nemamo neposredan pristup. To je lijepo obradio Semezdin Mehmedinović u “Malom romanu tišine”. Dakle, teško je reći da li uopšte više imamo privilegiju da govorimo iz pozicije originala, jer sve što možemo ponuditi već je prošlo kroz slojeve naknadnog razumijevanja, sumnje i samoprovjere. “Već viđeno” je naziv za taj paradoksalni osjećaj prepoznavanja bez izvora. Kada nam je nešto poznato, često ne možemo pokazati gdje i kada je to poznanstvo nastalo.
Šta je original i ko je danas originalan?
I pored neminovne integracije nakon godina izbivanja, emigrantsko iskustvo često počinje kao pokušaj da se napravi “ovjerena kopija” vlastitog života. Sačuvati akcenat, identitet, političke ogorčenosti, porodične mitologije. Međutim, kako vrijeme prolazi, postaje jasno da ni original nije ostao isti. Mjesto iz kojeg smo otišli mijenja se bez nas, ljudi se transformiraju, sjećanja blijede ili se preoblikuju. U jednom trenutku shvatimo da više ne možemo provjeriti podudara li se naša unutrašnja verzija doma sa stvarnošću.
Na kraju, šta je original i ko je danas originalan? Mi živimo u kulturi umnožavanja tekstova, slika, videa. Također, tu je i vještačka inteligencija koja je već promijenila način na koji proizvodimo i percipiramo sadržaj. U svijetu u kojem je sve potencijalno kopija, originalnost postaje etička kategorija, a ne estetska. Možda je original samo privremeni oblik, trenutak koji smo odlučili proglasiti izvornim. A originalan je možda onaj ko prihvati da je sastavljen od mnogih kopija. Također, naslov “Ovjerena kopija” propituje i savremenu autofikciju, njeno zasićenje i inflaciju ispovjednog diskursa. Ali, to je tema za književne kritičare, jer mene kao autora više zanima unutrašnja nužnost teksta nego njegova žanrovska etiketa. Čak i kada polazi od ličnog iskustva, tekst mora pronaći formu koja ga nadilazi. U suprotnom, ostaje dnevnički zapis, a ne književnost.
Tvoj roman dotiče i uspon fašizma u Evropi. Vidimo latentni fašizam u Evropi, ali i u nama samima – u strahu od Drugog, u želji za kontrolom. Da li misliš da se književnost može (ili ne može) suprotstaviti tom strahu – ne spasiti svijet, nego barem podsjetiti na to da smo svi “ovjerene kopije” nečega većeg što smo zaboravili?
– Ne bih se do kraja složio s pretpostavkom da književnost ima zadatak da se suprotstavlja strahu, pa čak ni da nas podsjeća na to da smo “ovjerene kopije” nečega većeg. Čim književnosti dodijelimo funkciju (moralnu, političku ili terapijsku), riskiramo da je pretvorimo u sredstvo, a ne u prostor slobode. A sloboda je danas vrlo klimav termin jer je sveden na tržišnu kategoriju i pravo izbora između ponuđenih opcija. Ne želim zvučati ogorčeno, ali živimo u vremenu u kojem se i otpor često brendira, a angažman prodaje kao estetska poza, posebno među književnicima.
Klica fašizma nije samo u institucijama
Tačno je da se u Evropi ponovo artikulišu autoritarni impulsi i da klica fašizma nije samo u institucijama nego i u pojedincu. Desničarima sam u romanu dao puni oblik neonacista jer sam shvatio da ljudi tek reaguju kada vide utjelovljenje fašizma. Tek kada dobije lice, uniformu, simbol, kada postane estetski prepoznatljiv, izaziva moralni refleks. Htio sam pokazati tu potrebu publike za jasnim negativcem jer i pored svakodnevnog fašizma od “običnog čovjeka”, ljude ponajviše trigeruje jasna ikonografija. Ali time nisam želio sugerisati da opasnost leži samo u ekstremu. Neonacist u romanu je, na neki način, karikatura kako bi se razotkrila ozbiljnost onoga što u stvarnosti dolazi u blažim, prihvatljivijim oblicima.
U romanu se osjeća taj stalni pritisak: “biti živ i plaćen – to je sve”. Da li je to minimalna definicija dostojanstva u savremenom svijetu rada, ili priznanje da smo se, kao društva, odrekli prava da od života tražimo više?
– Prije bih rekao da je to minimalna definicija prihvatljivosti u savremenom svijetu rada. Ako si živ i plaćen, sistem te priznaje. Sve izvan toga, unutrašnji nemiri, kreativnost, sumnja i potreba za drugačijim ritmom, postaju privatna stvar, luksuz ili slabost. Dostojanstvo se tako zamjenjuje funkcionalnošću. Ta rečenica jeste i priznanje da smo kao društva snizili horizont očekivanja. Više ne govorimo o dobrom životu, nego o održivom životu. Režije, hrana, zdravstvo, porezi. Šljakamo i po dva posla da bismo pokrili troškove, a oni rastu brže od naših ambicija. Time se i pojam uspjeha nanovo određuje. Uspjeh je za mnoge danas stabilnost, a stabilnost je odsustvo materijalne katastrofe. Dovlatov u “Kompromisu” spominje članove svoje porodice koji su pristupili komunističkoj partiji, ali ih ne osuđuje. Htjeli su da žive bolje u jednom nezgodnom sistemu. Ljudi češto ne biraju ideologiju iz uvjerenja, nego iz potrebe za podnošljivim životom, iako to podrazumijeva gubitak časti i obraza. Danas se recimo, u književnosti, kroz oportunizam dolazi do pozicije, nagrada i vidljivosti. Razlika je u tome što više nema velike Partije kojoj se pristupa, nego mnoštvo malih žarišta utjecaja. Žiriji, fondovi, festivali, mediji. Sistem je raspršen, ali princip ostaje isti: prepoznaj šta je poželjno i uklopi se.
Ulažeš ogroman trud u portal Strane.ba koji promoviše pismenost u regionu koja, čini se, sve manje čita. Je li taj rad za tebe način da se odupreš nihilizmu — ili svjesna odluka da ostaneš uz vrijednosti čak i kada je jasno da one više nemaju masovnu podršku?
– Strane su moj “passion project” koji uz Senku Marić volonterski vodim već jedanaest godina. Znam kako sam počeo i koliko je tada, 2014. godine, bilo malo prostora za autore-početnike. Osnivanjem Strana željeli smo otvoriti upravo taj prostor, dakle, platformu podrške i ozbiljnog uredničkog rada. Ako smo i sami imali koristi od tuđe pažnje i uredničkog strpljenja, onda je logično da taj dug pokušamo vratiti. Iako često dobijam pohvale za rad na portalu, Strane nisu ni herojski čin ni kulturna misija, nego kontinuitet koji, uvjeren sam, mnogo znači autorima zastupljenim u indeksu objava, a posebno čitateljima.
Ne vjerujem da je potreba za dobrim tekstom nestala
Istina je da živimo u vremenu smanjene koncentracije i fragmentiranog čitanja, ali ne vjerujem da je potreba za dobrim tekstom nestala. Upravo na Stranama čitatelji mogu naći kvalitetne tekstove različitih poetika i generacija, bez hijerarhijskog odnosa prema “velikim” i “malim” imenima. Rekao sam to već za jedan intervju, entuzijazam je naša jedina valuta, ma koliko nihilizam vrebao iz logike i osjećaja da je sve već viđeno i potrošeno.
Rekao si jednom da su pisci nekad rušili diktatore, a danas jure lajkove. Ako su pisci nekad bili spremni platiti cijenu za riječ, a danas je cijena uglavnom simbolična, da li to znači da je književnost izgubila snagu — ili da je društvo izgubilo sposobnost da je shvati ozbiljno, odnosno da li je to simptom društva koje je od pisaca prestalo tražiti hrabrost, a počelo tražiti vidljivost?
– Pisac danas ne mora ništa. Svijet je trenutno u beznadnoj poziciji. Nema jednog centra moći, jedne ideologije, jednog diktatora. Sve djeluje kao teatar, scena na kojoj se smjenjuju nuklearne i finansijske krize, radikalne izjave, korupcijski skandali. U takvom ambijentu teško je odrediti kome se uopće obraćaš. Otpor je svakako nužan, ali ja sam, nažalost, postao previše ciničan da bih vjerovao u njegovu efikasnost. To je i jedan od motiva u romanu “Ovjerena kopija”.
Nekada je pisac bio jedna od ključnih figura javne savjesti
Ne mislim da je književnost nužno izgubila snagu. Prije bih rekao da je izgubila mjesto u javnom prostoru. Nekada je pisac bio jedna od ključnih figura javne savjesti, jer nije bilo mnogo drugih platformi. Danas živimo u hiperprodukciji mišljenja. Glas pisca je samo jedan u beskrajnom nizu komentatora, influensera, analitičara, teoretičara zavjera. U takvoj buci, malo ko će prvo saslušati pisca. Danas, barem u Bosni i Hercegovini, glavnu riječ vode političari i duhovne vođe koji su sebe pretvorili u idole. Njihova riječ je direktna, emotivna i lišena dvosmisla, i lako dopire do masa. Oni nude jasne odgovore, moralnu sigurnost i osjećaj pripadnosti. Književnost, nažalost, nudi sumnju, složenost i sporost. A za to nema vremena, ni volje.
Kazao si da književnost “ne može promijeniti svijet, može samo poput morfija olakšati njegovu neminovnu smrt”. Da li je to olakšavanje zapravo njen najpošteniji zadatak danas – ne da nudi rješenja, nego da ostane uz čovjeka dok sistem oko njega puca i i da li je veća etička opasnost u pisanju to što ne može spasiti svijet – ili to što ga može učiniti podnošljivim dok propada?
– Ja čitam da smanjim anksioznost koja me okružuje, ujedno barem nakratko obnovim nadu da će sutra biti lakši dan od prethodnog. Često ne bude tako, ali procesom čitanja uspostavljam distancu prema stvarnosti koja me pritišće. Ona nije bijeg, nego predah od žrvnja svijesti da je svijet možda nestabilniji nego što smo spremni priznati. Čitanje usporava misao, vraća je u rečenicu, ritam i tuđu perspektivu. Trenutno je na mom stolu biografija Davida Lyncha i teško je objasniti ushit koji osjećam dok prolazim kroz stranice. Lynch je cijelu svoju poetiku gradio na pukotinama stvarnosti, na tjeskobi koja tinja ispod naizgled mirne površine. Ne mijenja to svijet izvan korica knjige, ali mijenja unutrašnji pejzaž. A ponekad je upravo taj pomak dovoljan da se izdrži dan.
Podsjetnik za kraj
Dok se svijet oko nas ubrzava u svom besmislu, Gavrilovićev spor i složen glas ostaje kao onaj Lynchov tjeskobni šum ispod površine — podsjetnik na to da je istina možda nepovratno izgubljena, ali da je potraga za njom jedini posao koji se još isplati raditi. Čak i ako je plata za to samo još jedan preživljen dan.
