Ostavka premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka otvorila je pitanje političke odgovornosti.
Ali reakcija njegove stranačke šefice Sabine Ćudić možda je otvorila još važnije pitanje — kakvu politiku zapravo danas gledamo u Bosni i Hercegovini?
Jer između tragedije, protesta i institucionalnog kolapsa, javnost nije dobila plan, analizu niti priznanje sistemskih grešaka.
Dobila je — narativ.
Kada politika govori jezikom osjećaja
U svom obraćanju Sabina Ćudić opisuje kako je stajala na raskrsnici sa sinom, posmatrala proteste i podržala mlade čak i kada protestuju protiv vlastite vlade.
Na prvi pogled, to djeluje empatično.
Ali politika nije privatni dnevnik.
U trenutku kada građani traže odgovore o sigurnosti javnog saobraćaja, odgovornosti institucija i mogućim propustima sistema, fokus političkog govora pomjeren je sa pitanja šta je pošlo pogrešno na pitanje kako se političari osjećaju zbog toga.
To je ključna razlika između liderstva i političke komunikacije.
Empatija bez odgovornosti lako postaje performans.
Zahvala za ostavku kao politički ritual
Ćudić se zahvaljuje Uku jer je “preuzeo odgovornost”.
Ali ostaje otvoreno pitanje:
da li je ostavka kraj odgovornosti — ili njen početak?
U ozbiljnim političkim sistemima ostavka je prvi korak koji otvara:
- institucionalnu istragu
- reviziju procedura
- konkretne reforme
U bosanskohercegovačkoj politici često postaje simbolički čin koji zatvara raspravu.
Politička scena dobije gestu, ali ne i promjenu.
Retorika budućnosti bez rezultata sadašnjosti
Najzanimljiviji dio saopćenja jeste pozivanje na “budućnost” i idealizam na kojem je, kako se tvrdi, nastala Naša stranka.
Problem je što građani ne žive u političkoj budućnosti.
Žive u infrastrukturi sadašnjosti.
Tramvaji koji ne funkcionišu, javna preduzeća bez transparentnosti i sigurnosni standardi koji se preispituju tek nakon tragedije nisu apstraktni politički izazovi — nego svakodnevni rizik.
Zato pitanje više nije šta političari žele stvoriti jednog dana.
Pitanje je šta su promijenili dok su imali vlast.
Populizam nove generacije
Bosanskohercegovačka politika dugo je bila obilježena nacionalizmom.
Danas se pojavljuje druga forma populizma — moralni populizam.
On ne viče, ne prijeti i ne koristi tešku retoriku.
On govori tiho, emotivno i ispravno.
Ali ima isti problem kao i stari politički modeli:
više energije ulaže u narativ nego u sistemske rezultate.
Kada političar stoji na protestu protiv vlastite vlade, to može izgledati kao hrabrost.
Ali može značiti i nešto drugo — pokušaj da se istovremeno bude i vlast i opozicija.
A to je politički najudobnija pozicija.
Od protesta do vlasti — i nazad
Naša stranka često naglašava da je nastala iz protesta.
To je politički legitiman početak.
Ali protestni identitet ne može biti trajno opravdanje za upravljanje institucijama.
Jer vlast ima drugačiju logiku:
ne mjeri se namjerama, nego rezultatima.
Ako se nakon godina upravljanja grad suočava sa infrastrukturnim krizama i gubitkom povjerenja građana, tada retorika idealizma počinje zvučati kao izgovor, a ne vizija.
Ključno pitanje: kakvu budućnost?
U saopćenju se govori o stvaranju bolje budućnosti.
Ali građani imaju pravo postaviti jednostavno pitanje:
kakvu budućnost mogu očekivati ako se odgovornost svodi na emotivne poruke, a ne na sistemske promjene?
Budućnost se ne gradi govorima nakon krize.
Gradi se sprječavanjem kriza prije nego što se dese.
Problem nije jedna stranka — nego politički model
Ova situacija nadilazi pojedinačno ime ili partiju.
Radi se o širem obrascu bosanskohercegovačke politike:
- tragedija proizvodi protest
- protest proizvodi političku retoriku
- retorika zamjenjuje reformu
- sistem ostaje isti
I zato se ista pitanja vraćaju nakon svake krize.
Zaključak
Građani Sarajeva danas ne traže savršene političare.
Traže funkcionalne institucije.
Ne traže emocionalnu identifikaciju s protestima, nego sigurnost da se tragedije neće ponavljati.
Jer političar može stajati na raskrsnici zajedno s građanima.
Ali njegova stvarna odgovornost počinje tek kada se vrati u instituciju — i promijeni način na koji ona funkcioniše.
Sve ostalo ostaje politika riječi.
