Skenderija danas izgleda kao da je preživjela tri epohe, a i dalje ne zna u kojoj je zapela. Ulazna vrata škripnu onim surovim dostojanstvom institucije koja pamti kad je bila centar gravitacije – ista škripa kao 1984, samo što je tada pratila generaciju u usponu, a danas je, eto, nadživjela. Unutra — beton, metal i eho koji traži publiku koje više nema. Sve izgleda kao da je projektovano za gromoglasni aplauz 10.000 ljudi, a trenutno prima 12 entuzijasta, jednog tonca koji traži ispravnu utičnicu i nekoliko uspomena koje se ne odjavljuju. Na zidovima vise plakati novih događaja — LED, DJ, showcase, tribute, corporate night, Zimska čarolija sa sintetičkim snijegom. Nema u njima ništa pogrešno, ali nema ni one struje koja ti podigne dlake na potiljku. Plakati su barem novi. To je, kažu, najvažnije.
Branko Đurić Đuro stoji nasred dvorane, tačno tamo gdje bi nekad bio epicentar buke. Gleda u plafon koji je nekad nosio zvuk generacije, znoj, refrene, iluziju da masa može pomjeriti vrijeme. Sad nosi tišinu koja se ne prodaje u kartama.
“Je l’ ovo koncert ili komemoracija”, pitam.
I tu, pod tim betonskim plafonom koji pamti više pjesama nego što današnja pažnja može izdržati, počinje razgovor.
Kad se danas nasmiješ – je li to isti smijeh kao onaj iz osamdesetih ili je to sada smijeh čovjeka koji zna cijenu iluzija?
– Cijena iluzija danas ima (kao i sve što je na burzi) svoj kupovni i prodajni kurs, a smijeh ostaje stabilna vrijednost koja nema cijenu.
Balkan. Šta je to?
U glasu mu je ista mirnoća, samo presvučena iskustvom. Ako je smijeh jedina stabilna valuta na ovom tržištu srušenih ideala, onda je naš komad zemlje najveća mjenjačnica emocija na svijetu. Pitam ga o toj mjenjačnici u kojoj se decenijama trguje istim emocijama:
Da li je Balkan tragedija koja se uporno igra kao komedija, ili komedija koja se na kraju gotovo uvijek pretvori u tragediju?
– Mislim da Balkan nije ni komedija, ni tragedija. Nije čak ni geografski pojam. Nekako mi se čini u zadnje vrijeme da riječ Balkan predstavlja stanje svijesti.
A u tom stanju svijesti realnost kao da uporno igra po scenariju koji niko nije naručio. Čini li ti se da je realnost danas postala loš scenarista – toliko pretjerana da više ni satira nema gdje da pobjegne? I da li te to obeshrabruje ili inspiriše?
– Nekada smo mi imali nadrealne ideje, koje su se obično odnosile na budućnost, a danas je realnost sama po sebi tako nadrealna da je teško bilo šta dodati. Baš kao što si rekla – Nema satira gdje da pobjegne. Ne obeshrabruje me to nimalo. Prije sam tražio odgovore, a sada tražim pitanja.
Jedno od najtežih pitanja je ono o adresi na kojoj se budiš i onoj na kojoj te i dalje svojataju. Postoji neka tvrdoglava, nevidljiva nit koja čovjeka veže za rodni grad, čak i kad su granice odavno povučene po kartama, a izbrisane u glavi. Ti si simbol Sarajeva, ali živiš van njega. Je li to sloboda ili krivica?
– Hvala na komplimentu, mada mislim da ga ne zaslužujem. “Simbol Sarajeva” je prevelika titula i ne bih se ni usudio staviti sebe pored Osima, Davora, Kinđeta, Keme, Avde, Zdravka, Gorana, Dace, Duška i mnogih drugih koje to počasno mjesto mnogo više zaslužuju od mene. Zbog toga bi moj odgovor na to pitanje bio prije sloboda nego krivica.
Nabrajanje imena zvuči kao spisak svetaca grada koji je oduvijek imao stroge kriterije za besmrtnost. No, dok biraš slobodu izvan te mitske postave, hiljade ljudi biraju tebe. U dvoranama koje su prevelike za jedan vic, a premale za toliku količinu kolektivne traume, stojiš sam. Kad dođu na “Đurologiju”, dolaze li po smijeh ili po terapiju? I da li te ponekad umori to što si postao neka vrsta regionalnog psihoterapeuta?
– Možda će zvučati neskromno, ali mislim da je “Đurologija” stvarno terapija za veliku većinu ljudi koji dođu na moju predstavu. To je 90 minuta potpunog “isključenja iz realnog svijeta”. Iznenadila bi se kad bi znala koliko ljudi mi je to reklo poslije predstave.
Paradoksalno je to — danas ljude liječiš tako što ih izmjestiš iz stvarnosti, a nekada ste nas u tu istu stvarnost uvodili prije nego što je ona uopšte počela da nas udara. Dok sjedimo ovdje, nemoguće je ne pomisliti na onu tanku liniju između mašte i proricanja. Često se čini da niste samo ismijavali budućnost, nego ste je greškom “prizvali”. Da li je moguće da su “Nadrealisti” zapravo dokumentarni program koji je slučajno emitovan prerano?
– Mnogo je teorija u vezi “Nadrealista”. “Sve su znali”, “Neko im je govorio šta da pišu”, “Iz samog vrha dobivali upute”, “Masoni”, “CIA”… Istina je samo to da smo bili nadrealisti i pokušali tada izmisliti najnadrealnije slike iz budućnosti za naše skečeve. Problem (ili rješenje) je u tome da smo živjeli u zemlji u kojoj je sve bilo moguće, čak i to da se ostvare predviđanja grupe otkačenih adolescenata iz Sarajeva.
Znači, recept je bio jednostavan: zamisli najluđi scenario i sačekaj da ga život prepiše. Ako smo mi, koji smo tu rođeni, prestali da se čudimo onome što nam se dešava, zamisli nekoga ko dolazi iz sasvim drugog univerzuma i pokušava da pohvata konce naših identiteta, granica i inata. U takvoj zemlji, ni vanzemaljcima ne bi bilo lako snaći se. Kad bi danas došli vanzemaljci i tražili da im objasniš Balkan u tri minute — da li bi počeo vicem ili izvinjenjem?
– Počeo bih bježanjem, vjerovatno.
Možda je bijeg najiskreniji odgovor na svijet koji više ne traži objašnjenja. Ali svaka priča, ma koliko apsurdna bila, na kraju traži i neku vrstu završetka — makar i prividnog. Ako bi ti ponudili da režiraš kraj naše kolektivne farse, da li bi napisao happy end ili bi pustio da publika sama shvati da je dio scenarija?
– Publika nikada neće shvatiti da je dio scenarija, čak i ako im to kažeš. Smijali bi se i proglasili me za teoretika zavjere. Zato bih napisao happy end jer oni rijetki, koji su svjesni situacije, svakako znaju sve, a ove druge (većinu) ne bih zamarao istinom, njih istina svakako više i ne interesuje. Više vole dobru laž, nego lošu istinu.
Možda je upravo zato humor preživio sve scenarije. U “Đurologiji” seciraš životne apsurde i učiš nas kako da preživimo svakodnevnicu sa zdravim razumom. Odrastanje u Sarajevu, uz stadione, ulice i tu vrstu autoironije, uvijek je nosilo jednu posebnu školu humora — onu u kojoj se i poraz zna pretvoriti u šalu. Koliko je taj mentalitet, ta sarajevska sposobnost da se smije i kad nema razloga, oblikovao tvoj umjetnički refleks?
– Mi smo uvijek bili spremni za šalu i u najgorim situacijama. Samo kad se sjetim koliko smo se jednom smijali za vrijeme rata u Sarajevu, kad je našem komšiji uletjela granata u stan i eksplodirala (srećom smo se svi sklonili na vrijeme). Poslije granatiranja smo ušli u njegov stan da vidimo situaciju. Uđemo polako, a unutra totalni rastur. U tišini gledamo nekoliko sekundi, a onda neko od komšija kaže – “Jes’ ti neuredno ovdje, k’o da je bomba pala”. Zvuči nadrealno, ali smijali smo se naglas. Vjerovatno je taj smijeh bio neki “ventil sreće” što smo ipak živi.
Taj “ventil sreće” je zapravo jedini mehanizam preživljavanja koji ovdje nikad nije zakazao. Onaj isti koji ti dozvoljava da se nasmiješ usred ruševina, da se smrtno ozbiljno posvađaš oko boje dresa. Jer u Sarajevu, kad sve ostalo propadne, ostaju ti tvoj humor i tvoja strana grada. Ali, šta se desi kada se te dvije stvari sudare? Kada profesionalni integritet glumca stane naspram vjernosti navijača s juga i sjevera? Da ti ponude ulogu života, ali pod uslovom da u filmu moraš nositi dres Sarajeva i poljubiti grb, da li bi prihvatio ili bi tražio da se scenario prepravi?
– Pa često sam ja igrao negativce…
Smijeh se odbio od beton kao kratki eho starih sarajevskih fora koje su uvijek znale kako da spuste loptu na zemlju.
– Šalim se, naravno. FK Sarajevo je moj drugi najdraži klub. Osim toga, moja ostrašćenost fudbalom je izlapjela još negdje 1978-79-e.
Igra koju su “Nadrealisti” skicirali osamdesetih danas se igra bez markera i bez sudije. A pogled onog nekadašnjeg sarajevskog klinca, koji je doživio i aplauze i granate, i dalje precizno mjeri naš kolektivni apsurd. Dosadno je ponavljati da su “Nadrealisti” predvidjeli budućnost, ali moram ponoviti jer su poznavali apsurd. Šta danas, kao zreo čovjek, vidiš u našem društvu da je toliko apsurdno da niko ne vjeruje da će se desiti, a ti znaš da hoće?
– Ne znam da li bih uopšte nešto rekao u vezi s tim. Ako kažem da će se desiti neke stvari koje danas ljudi nazivaju teorijama zavjere, mnogi mi svakako neće vjerovati, kao što mi nisu ni 80-ih godina.
Ludnica, kad moji momci sviraju u gradu
Zastajemo na toj mračnoj ivici budućnosti u koju ne želi da nas previše uvodi. Ako je društveni scenario postao toliko gust da mu se više ne možeš ni nasmijati ni pobjeći, jedini izlaz ostaje povratak osnovama — struji, pojačalu i ritmu koji ne mari za kalendar.
Zašto je rokenrol još živ, a mi koji smo ga slušali – sve više ličimo na penzionere koji se sjećaju mladosti?
– Ne znam za tebe ali ja, ne samo da slušam, nego još uvijek i sviram rokenrol i ne osjećam se niti malo kao penzioner. Novi album Bombaj štampe je izašao prije nekoliko dana!
Njegova energija je zarazna, gotovo prkosna. Dok spominje novi album, dvoranom na trenutak prođe ona ista struja koja je nekad pokretala sarajevske derneke. Đuro je jednostavno ostao na istoj frekvenciji dok se svijet oko njega mijenjao i prilagođavao.
Kažeš da je danas najteže ne blejati sa stadom. Ali, šta se desi kada crna ovca postane brend? Kako održavaš autentičnost sada kada je tvoj individualizam postao nešto što hiljade ljudi plaćaju da čuju u dvoranama?
– Ne mistificiram svoj posao. Napišem dobar tekst, odigram svoju ulogu, držim lik, prepoznajem dobru situaciju, slušam partnera, otkrivam se na kameru… Za to sam se školovao i to radim. Zadovoljan sam da radim ono što znam volim i još živim od toga. Volim svoj zanat.
Kada neko svoj posao doživljava kao zanat, a ne kao ispunjenje tuđih očekivanja, to djeluje gotovo subverzivno. Postoji li opasnost da postaneš pastir onima koji ne žele da misle?
– Nisam ovca, ali ni pastir ne bih želio biti. Ako mogu da biram, izabrao bih vuka ili još bolje zeca jer je vegetarijanac isto.
Između instinkta za preživljavanje i potrebe za slobodom, humor često ostaje posljednje utočište. Ako je humor bio pancir u ratu, od čega nas on brani danas u miru? Da li se danas branimo od istine, dok smo se nekada branili od granata?
– Za mene je humor uvijek bio kao neki slatki premaz na gorkoj piluli, da je lakše progutaš. Mnoge bitne, gorke i ozbiljne stvari mogu pronaći svoj cilj ako ih “premažeš” humorom. Ne bavim se humorom kao takvim i vrijeđa me kad me nazivaju humoristom. Humor je jedna od mnogo komponenti u mom poslu. Treba poznavati situaciju, odnose, dramaturgiju, dinamiku i još mnogo toga ako hoćeš napraviti kvalitetnu komediju. Možda zvuči čudno, ali komedija je jako ozbiljna disciplina. Ako se ne smiju, nisi dobro napravio. Lako se danas skrivati iza “umjetnosti” koju ne razumije ni sam autor, a kamoli publika. Izađu iz kina i ako ništa ne razumiju onda kažu – Ovo je bio umjetnički film! Strah ih je reći da je car go.
Nekada smo živjeli budućnost koja je mirisala na srebro i zlato, a danas kao da živimo u nečijem lošem sjećanju na te dane. Car je možda go, ali haljine koje mu danas šiju izgledaju kao da su skrojene od starih olimpijskih zastava i previsokih računa za svakodnevicu. Šta ti danas zvuči nadrealnije: Sarajevo 1984. – olimpijski plamen, “Volimo Jureka više od bureka”, grad koji je izgledao kao da je iz budućnosti – ili Sarajevo danas u kojem budućnost izgleda kao da je došla iz prošlosti, kad plamen više ne gori, Jurek je penzioner, a burek skuplji od olimpijskog zlata?
Grohotom se nasmije — onim prepoznatljivim nadrealističkim smijehom.
– Jednom davno sam rekao da je jedino kod nas prošlost neizvjesnija od budućnosti. Mislim da je nažalost i dalje tako. Borimo se sa prošlošću i pokušavamo je nekako složiti u neke ladice, sortirati da je pregledno, ali skladište je prepuno jer nam budućnost postaje prošlost a da to nismo ni primijetili.
Saša i Đuro, prijateljstvo koje nije završilo spuštanjem zavjese
Nakon te rečenice, atmosfera u Skenderiji se mijenja. Kao da se onaj beton s početka priče dodatno stisnuo, a eho postao dublji. Priča o skladištu prošlosti neizbježno vodi do onih koji su u tom skladištu ostavili najsvjetliji trag, ali i najveću prazninu.
Saša Petrović i ti odrasli ste zajedno — od vrtića i škole do akademije i scene. Kada danas pogledaš unazad na to zajedničko odrastanje i rad, šta je ono što je Sašu činilo jedinstvenim partnerom na sceni i u životu — i koliko je zapravo taj Sašin neponovljivi senzibilitet odredio i tebe kao glumca?
– Saša je bio po mom mišljenju naš najtalentovaniji glumac. Zajedno smo išli u vrtić, osnovnu školu, gimnaziju, čak smo bili skupa u vojsci na dosluženju. Na kraju smo završili akademiju na istoj klasi. Taj njegov radoznali pogled, dok sluša partnera na sceni ili na filmu, bilo je nešto neprocjenjivo i rijetko viđeno u našem poslu. Ta njegova šarmantna, mangupska skromnost i prefinjeni cinizam u svakoj replici je nešto što je ostavilo dubok trag u našem pozorištu i kinematografiji. Mnogo sam naučio od njega.
U Skenderiji je i dalje sve onako kako smo je zatekli — prevelika za tišinu, premala za sve što pamti. Tonac je, u međuvremenu, pronašao utičnicu.
