Sarajevski asfalt, taj vječiti poligon za demonstraciju metastazirane nesposobnosti, ponovo je natopljen krvlju pješaka, dok se u sterilnim hodnicima vlasti odvija još jedna runda političke nekromancije. Tragični udes na tramvajskoj pruzi nije tek izolovan incident mehaničkog kvara ili ljudske greške, to je katarzični krah iluzije o “evropskom Sarajevu” koju nam mjesecima prodaju kroz blještavu scenografiju novih tramvaja i svježe izlivenog betona. Taj beton, ispostaviće se, nije podloga za progres, već hladni postament za spomenik sistemskoj neodgovornosti koja ljudski život tretira kao kolateralnu štetu u tabelama kapitalnih investicija.
Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk, taj vječiti dečko koji obećava unutar strogo kontrolisanog partijskog ekosistema, posegnuo je za ostavkom – tim raritetnim artefaktom u našem političkom bestijariju. Iako bi naivni posmatrač u tome mogao nazreti obrise ličnog integriteta, cinik će u ovom činu prepoznati amputaciju gangrenoznog uda kako bi se spasio trup koalicione moći. Njegovo povlačenje nije egzodus poraženog idealiste, već visokooktanski krizni menadžment – to je strateško pražnjenje ventila nabujalog narodnog gnjeva prije nego što pritisak raznese čitavu konstrukciju kantonalne vlasti. Ovdje se ne radi o moralnom harakiriju, već o kalkulisanom rebrandingu poraza u privid pobjede principa, dok se u pozadini već uveliko podmazuju šarke na vratima kroz koja će se, u nekoj novoj iteraciji, vratiti isti akteri sa istim demagoškim arsenalom.
U tom teatru apsurda, proplamsaj narodnog bunta na ulicama djeluje kao jedini autentični puls u klinički mrtvom društvenom tkivu. Činjenica da se obespravljeni “obični smrtnik” konačno otrgao letargiji i izašao da artikuliše svoj gnjev zaslužuje diskretan naklon, ali taj isti naklon mora biti prožet dubokom skepsom prema koreografiji samih protesta. U gradu gdje se svaki uzdah mjeri geopolitičkim i lokal-partijskim aršinima opravdano je strahovati od nevidljivih lutkara koji bi pravedni bijes zbog ugašenog života mogli instrumentalizovati kao pogonsko gorivo za vlastite sumnjive agende. Dok narod maršira tražeći sigurnost, politički lešinari kruže iznad mase, čekajući da se tragedija do kraja iscijedi i pretvori u puki predizborni slogan. Na kraju, ostaje gorak okus spoznaje da smo svjedoci performansa u kojem je ostavka samo intermeco, dok se prava cijena sistema i dalje plaća životima onih koji su samo htjeli preći ulicu na “rekonstruisanoj” pruzi snova.
