U nekom drugom vremenu, globalne mirovne pregovore vodili bi karijerni diplomati, državni sekretari i međunarodne institucije.
Danas, prema izvještajima iz Ženeve, ključne razgovore o ratu u Ukrajini, tenzijama s Iranom i stabilnosti Bliskog istoka vode dvojica ljudi koji više liče na investitore nego na klasične diplomate: Steve Witkoff i Jared Kushner.
Njihova uloga simbolizira novu fazu međunarodne politike — eru u kojoj geopolitika sve više liči na poslovni pregovor.
Diplomacija bez diplomatije
Witkoff i Kushner nisu karijerni pregovarači iz State Departmenta niti predstavnici dugogodišnje američke diplomatske škole.
Obojica dolaze iz svijeta biznisa i nekretnina, a njihov politički kapital proizlazi prije svega iz ličnog povjerenja predsjednika Donalda Trumpa.
CNN ovu strukturu opisuje gotovo kao “freelance mirovnu operaciju” — privatizirani oblik globalne diplomatije u kojem lični odnosi i pregovarački instinkt zamjenjuju institucionalni proces.
To je radikalni odmak od modela koji je dominirao nakon Drugog svjetskog rata, kada su međunarodne krize rješavali savezi, multilateralne organizacije i profesionalni diplomatski aparati.
Tri krize, jedan pristup
U samo jednom diplomatskom ciklusu, dvojac se našao uključen u tri najopasnije globalne tačke:
Rat u Ukrajini
Pregovori između Rusije i Ukrajine pokazuju osnovni problem modernih konflikata — nijedna strana ne može politički priuštiti kompromis.
Moskva želi teritorijalne dobitke koji bi opravdali ogromne gubitke, dok Kijev ne može pristati na ustupke bez rizika unutrašnjeg političkog kolapsa.
Diplomatija ovdje postaje pokušaj upravljanja ratom, a ne njegovog završetka.
Tenzije s Iranom
Dok pregovori traju, američka vojna prisutnost u regiji raste.
To stvara paradoks: pregovori se vode dok se istovremeno demonstrira spremnost za rat.
Takav pristup podsjeća na klasičnu strategiju “pregovaraj iz pozicije sile”, ali i povećava rizik pogrešne procjene koja može pokrenuti sukob.
Bliski istok i krhki prekidi vatre
Privremeni dogovori, poput primirja u Gazi, pokazuju koliko su moderni sporazumi nestabilni.
Bez dugoročnog političkog rješenja, svaki prekid vatre postaje samo pauza između eskalacija.
Trumpov model: diplomatija kao poslovni deal
Ono što ovu situaciju čini posebnom jeste filozofija iza nje.
Trumpova administracija otvoreno pristupa međunarodnim odnosima kao pregovoru između interesa — ne kao ideološkom ili institucionalnom projektu.
Logika je jednostavna:
- konflikti su problem transakcije
- lideri su pregovarači
- sporazumi su dealovi
U tom modelu, milijarderi i poslovni pregovarači postaju prirodni izbor.
Ali pitanje ostaje: mogu li kompleksni istorijski sukobi funkcionisati kao poslovni ugovori?
Problem koji nijedan pregovarač ne može riješiti
Sve tri krize dijele isti temeljni problem:
strane sukoba vjeruju da pregovaraju o vlastitom opstanku.
Kada konflikt postane egzistencijalan — teritorija, sigurnost ili politički legitimitet — kompromis se doživljava kao poraz.
Zato mnogi analitičari smatraju da čak i najvještija diplomatija može samo usporiti sukobe, ali ne i riješiti njihove uzroke.
Nova era globalne politike
Uloga Witkoffa i Kushnera otvara šire pitanje:
da li svijet ulazi u eru u kojoj države sve više delegiraju geopolitiku neformalnim mrežama moći — biznis elitama, privatnim fondovima i ličnim kanalima uticaja?
Ako je odgovor potvrdan, tada međunarodni poredak nakon 1945. godine prolazi kroz duboku transformaciju.
Diplomatija više nije monopol država.
Postaje personalizirana.
Zaključak
Možda najveća promjena nije u tome hoće li ovi pregovori uspjeti ili propasti.
Prava promjena je način na koji se vode.
Svijet u kojem su nekada ambasadori i međunarodne institucije bili ključni posrednici sada sve češće vidi milijardere i političke insajdere kao glavne pregovarače.
I to postavlja pitanje koje će definisati naredne decenije:
da li globalna stabilnost postaje rezultat institucija — ili odnosa između pojedinaca s dovoljno moći da pregovaraju mimo njih.
