Foto: Jovan Vidaković
Dogovorili smo se da se nađemo bez velikih očekivanja, što je vjerovatno jedini razuman način za početak razgovora u ovom gradu. Sjeli smo, razmijenili nekoliko rečenica koje se ne pamte i onda prešli na one koje ostaju. Neke susrete ne treba dramatizovati. Dovoljno je da se dese. U Sarajevu se ionako sve dešava usput.
Ali kod Elisa Bektaša, čak i to “obično” dešavanje ima miris ustajale prašine mitskih arhiva ili onog dubokog, neizvjesnog lavirinta u kojem bogovi vrijede manje od Minotaurove suze.
Ako je vjerovati Rolandu Barthesu, autor mora umrijeti da bi čitalac preživio. No, Bektaš je vještiji od smrti – on se transformiše u uloge brže nego što prosječan konzument javnog prostora stigne da mu uzme mjeru. Svaka slika o sebi za njega je samo privremena maska, još jedna uloga dodijeljena onom neposlušnom zeničkom dječaku koji nikad nije pristao na to da mu logaritmi i Bernulijeva jednačina postanu granice svijeta.
Razgovarati s Bektašem znači pristati na igru u kojoj su pravila odavno izvjetrila, a jedini preostali “backup” nalazi se na PornHubu jer je stvarnost postala previše vještačka čak i za AI. U (ne)vremenu u kojem je nacionalno oslobođenje postalo grobnica građanskog subjekta, a društvo energetski svedeno na nivo Teletabisa, Bektaš piše jer ne zna da šuti na jeziku koji je balkanski, forsirano zaboravljan i precizan.
On ne nudi utjehu, jer je ona za njega šibicarski marifetluk. Nudi nam smisao koji se dugo žvaće i ostavlja opor okus kozijeg sira. Sumnjiv svima jer ne pripada plemenima koja ne mogu da se iskobeljaju iz sopstvene balege, Bektaš ostaje usamljen u jedinoj vrsti pripadanja koju priznaje: jeziku, misli i ličnoj odgovornosti.
Ovo nije razgovor za one koji traže potvrdu svojih zabluda, ovo je tekst za one koji su spremni “ubiti autora”, dok on s ironijom posmatra kako mu tekstovi preživljavaju svaku interpretaciju. Epitaf za BiH možda je već napisan — pitanje je samo imamo li pismenosti da ga pročitamo prije nego što posljednji od nas ugasi svjetlo u ovom diznilendu za mazohiste.
A pošto pismenost počinje tamo gdje prestaju iluzije, prvi sloj koji moramo zguliti je onaj najvarljiviji. Tvoji tekstovi rijetko nude utjehu. Misliš li da književnost uopšte treba nuditi smisao — ili je njen posao da razotkrije koliko ga zapravo nema?
– Prije svega, kakva je to književnost koja nudi utjehu i kakva je ta utjeha koju književnost nudi. Od toga da li u mom pisanju ima ili nema utjehe, neuporedivo je važnije pitanje koje bi svaki čitalac trebao postaviti samom sebi – kakvu utjehu očekuje, utjehu od čega i utjehu pred čim? Pisac koji nudi panaceju, koji nudi utjehu za sve, ne nudi ustvari ništa osim prijetvorne i plitke laži. Lično svoju malobrojnu publiku suviše cijenim da bih joj nudio takve šibicarske marifetluke, ali, s druge strane, samo postojanje mog opusa, koji ne tješi unutrašnjim sadržajem, može malobrojnima ponuditi utjehu ili nadu da je moguće zabaviti se mišljenjem, propitivanjem, poigravanjem… A što se tiče smisla, književnost lišena smisla nije književnost. Pitanje je samo da li apsorbenti književnosti shvaćaju pojam smisla. Ako očekuju smisao koji je potvrda njihovih unaprijed zadatih ubjeđenja, pa njega će naći u dominantnom odsječku literarne produkcije u svakoj epohi, ali to nije književnost, već smeće prolaznog značaja. Stvar je u tome da čovječanstvo, još otkako se počelo baviti sumnjivim poslom mišljenja, ne zna šta je smisao te stoga ne traga za njim, već za sadržajem pojma smisao, a to otvara veoma izglednu mogućnost da je smisao sveprisutan, ali neprepoznat. Književnost, kao i svaka druga umjetnost, može se baviti pitanjem smisla u ograničenom prostoru, ali očekivati od nje da nudi univerzalne odgovore na pitanje smisla, odgovore koje je filosofija skupa sa svojom posestrimom fizikom nemoćna da podari, to bi već bilo i nepravedno i nepristojno.
U svijetu u kojem se od književnosti očekuje utjeha, a od pisca potvrda već postojećih uvjerenja, logično se nameće i pitanje njegove uloge u društvu. Pisac na Balkanu stalno mora biti “nešto”: glas naroda, glas žrtve, glas istine. Je li odbijanje da budeš glas bilo čega zapravo jedini način da ostaneš pisac?
– Pisac ne mora ništa, ne mora čak ni da piše niti da bude pisac. Oni koji su se upetljali u ulogu nečijeg grupnog glasa, sami su odabrali takvu otužnu sudbinu vašarskog proroka. Pisac se može služiti prozopopejom, ali on sam ne smije biti prozopopeja ukoliko mu je stalo do autentičnosti.
Nisam ja sumnjiv, sumnjiva su plemena
Ali da bi se takva dijagnoza postavila, autor mora pristati na egzil iz kolektivnog mi. U društvu koje prepoznaje samo plemenske boje, onaj koji ne maše nijednom zastavom prestaje biti nevidljiv i postaje sumnjiv. Ta distanca, koju pleme tumači kao izdaju, za pisca je možda jedini čisti prozor kroz koji se vidi stvarnost. Imaš reputaciju čovjeka koji nikome ne pripada. Je li usamljenost cijena intelektualne autonomije — ili njen nužni alat? Je li to izbor ili posljedica?
– Nisam ja sumnjiv, sumnjiva su ta plemena koja nikako da se iskobeljaju iz balege u koju su ugazila. A što se tiče pripadnosti, ona je imanentna čovjekovom biću i nije problematična sama po sebi. Problem je hijerarhijska struktura pripadanja, spremnost ljudi da se u pripadništvu potčine ili da od drugoga očekuju potčinjavanje. Moje odbijanje na takvu vrstu pripadanja ujedno je i voljni izbor i nužna posljedica gađenja što ga osjećam prema njoj.
U prostoru u kojem se svi deklarativno protive sistemu, a sistem ostaje netaknut, pitanje stvarne snage književnosti postaje neizbježno. Na književnoj sceni svi su protiv sistema, ali sistem nekako opstaje. Da li su pisci zaista opasni — ili smo svi postali estetska opozicija bez stvarne posljedice?
– Književna scena element je sistema i deklarativno protivljenje sistemu aktera te scene ne samo da ne može naškoditi sistemu već mu čak i pomaže. Uostalom, sistem je rezultanta mnogo snažnijih formativnih vektora, a prije svega plod društva koje je ovdje i civilizacijski i politički i idejno nezrelo i zapušteno, pa ja ne vidim kako bi jedna patetična i konformistička družba koja sebe naziva književnom scenom mogla naškoditi sistemu. Na kraju krajeva, ovdje su svi intimno zadovoljni, i društvo i sistem, pa samim tim i književna scena. Da nije tako, energija nezadovoljstva imala bi snagu erupcije Krakataua umjesto energije Teletabisa.
Pitanje sistema i njegove otpornosti nužno vodi i ka dubljem pitanju društva koje ga je proizvelo. Čini mi se da si među rijetkima koji rat ne romantiziraju, ali ga ni ne pretvaraju u čistu traumu. Je li najveća opasnost postratnog društva to što se naviklo na vlastitu izobličenost?
– Kao što postoje različiti ratovi, tako postoje i različita postratna društva. Problem ovog ovdašnjeg nije ta naviknutost na vlastitu sadašnju izobličenost, već nesposobnost da shvati da je izobličenost prethodila ratu i do njega dovela. Kada bi se to shvatilo, možda bi društvo konačno prestalo prizivati povratke u ovu ili onu prošlost od kojih je svaka u sebi nosila razoran potencijal za sukob.
Društvo u shizofrenom transu
U tom neprekidnom kruženju između prošlosti koja nas je unakazila i budućnosti koja nas plaši, čini se da smo prestali pružati otpor onome što nas suštinski nagriza. Izobličenost nam je postala jedina autentičnost, poraz više ne izgleda kao tragedija, već kao unaprijed dogovorena transakcija na nekoj provincijskoj pijaci duša. Ako je šejtan u Sarajevu već pobijedio, misliš li da je to uradio nekim velikim trikom ili nas je prosto kupio na sniženju, za pola marke i obećanje da se ništa neće promijeniti? Ima li smisla pisati za narod koji je vlastitu dušu prodao za pravo da ne mora misliti?
– Šejtan, barem onaj moj, ne može pobijediti jer on ne postoji kao šejtan. On je samo lik iz mog literarog stvaranja kojeg sam ja imenovao šejtanom. Društvo je to koje neprekidno pobjeđuje samo sebe i koje neprekidno ostaje u shizofrenom transu u kom istovremeno slavi vlastite pobjede nad samim sobom i nariče zbog vlastitih poraza, takođe samoga sebe. A za narod ni sada kao ni bilo kada i bilo gdje nema smisla pisati jer narod ne čita, čitaju čitaoci, pa se njima i piše.
Samoporažavajuće društvo rijetko opstaje bez snažne mitologije koja ga održava. Često dekonstruišeš naše nacionalne mitove kao da su loše napisani scenariji. Ako Bošnjacima, Srbima i Hrvatima oduzmemo njihove svete žrtve i epske laži, ostaje li išta osim praznog prostora koji ne znamo naseliti?
– Nemaju ta tri naroda monopol na žrtvu i na laž, i narod i nacija su ideološki konstrukti koji nužno uključuju i mitopoetiku. Problem sa zapuštenim kolektivima, kakvi su ovdašnji, jeste to što oni pojma nemaju kako da funkcionalno utilitarizuju mitopoetiku, već im ona ostaje na nivou vulgarnog folklora, budalastog kokodakanja, čija kakofonija najšire pučke mase drži u stanju hipnotičke omamljenosti, a elitama služi za prikrivanje poganluka.
Ako kolektivi žive od folklora i ideološkog kokodakanja, onda je teško očekivati da političke elite budu išta drugo. Kad bi se uvelo pravilo da političari moraju pročitati barem jednu knjigu prije stupanja na funkciju — da li bi država ostala bez vlasti ili bez knjiga?
– Uh, stresao sam se od nelagode na pomisao da bi političari mogli posegnuti za čitanjem domaće literarne produkcije, to bi ih samo ohrabrilo da budu još istrajniji u svom destruktivnom poslu.
Između političke nepismenosti i sistemske destrukcije ostaje tek prostor za misaone eksperimente. U nekom paralelnom univerzumu da te Trojka imenuje za ministra za zdrav razum, da li bi ukinuo amaterizam, oporezovao nacionalnu retoriku, potpisao dekret po kojem je logika obavezna u javnom prostoru, pomilovao sve one koji su odustali od razmišljanja ili pustio Godzilu da riješi probleme?
– Premda je svijet neiscrpno i beskonačno carstvo potencija, ne postoji paralelna stvarnost u kojoj bi ta Trojka ili ma ko drugi mene imenovao na bilo koju ministarsku poziciju. Vlast i ja smo uspostavili skladan simbiotski i reciprocitetan odnos – ja se gadim vlasti, vlast se gadi meni.
Kad se vlast pretvori u vlastitu karikaturu, granica između realnosti i simulacije postaje gotovo nevidljiva. Ako je backup na PornHubu pošteniji od AI generisane utjehe, šta ćemo s našom politikom koja je postala najgora vrsta AI pornografije? Ista skripta, amaterska gluma, a narod na kraju uvijek ostane bez onog obećanog “vrhunca”. Smatraš li da smo kao društvo postali impotentni za bilo šta što nije digitalna simulacija?
– Taj je problem mnogo dublji. Ovdašnje je društvo provelo čitav prošli i četvrtinu ovog vijeka lišeno građanskog iskustva, uskraćeno za ideju oslobođenog pojedinca. Umjesto toga, nacionalno oslobođenje mu je servirano kao početak i kraj istorije. Bez ideje građanskog oslobođenja društvo je osuđeno na impotenciju za mišljenje, subjektivitet i odgovornost. A onda je takvo društvo impotentno za bilo šta. Pa čak i za digitalnu simulaciju.
Na kraju — kad bi morao napisati epitaf na nadgrobnoj ploči BiH, šta bi pisalo: “Umrla od komplikacija nakon mira” ili bi dijagnoza bila brutalnija?
– Nije BiH ni prva, ni posljednja država na planeti koja umire. I skoro svakoj od tih pokojnica na grobu bi mogao stajati isti epitaf – umrla je jer više nikome nije bila potrebna, a najmanje onima koji su se u nju najviše zaklinjali.
Možda je problem u tome što epitafe uvijek čitamo prekasno. Kad ih napokon razumijemo, više nema nikoga da ih ispravi.
Razgovor je jednostavno prestao. Ostale su rečenice koje se ne pamte — i one koje ostaju.
Nije ga trebalo završavati.
Dovoljno je bilo da se desi.
