Sarajevska “duša” kojom se ovaj grad toliko razmeće pati od teškog oblika selektivne amnezije. Postao je to grad koji je luksuzni potrošač stihova Duška Trifunovića, ali istovremeno i najbjedniji utajivač poreza na njegovo ime i naslijeđe.
Dok se u Brodu podiže skulptura čovjeku koji je od bravarskog zanata napravio vrhunsku umjetnost, a od te umjetnosti opštenarodno dobro, u takozvanoj prijestonici kulture vlada grobna tišina. Ta tišina nije slučajna, ona smrdi na duboku, sistemsku nezahvalnost prema onome ko je ovaj grad opjevao bolje nego ijedan rođeni Sarajlija. Zato vijest da će Brod podići skulpturu ovom umjetniku djeluje gotovo subverzivno. Mali grad odlučuje institucionalizirati pamćenje. Veliki grad, onaj u kojem je Trifunović postao kulturna činjenica, ostaje u standardnom režimu simboličke inertnosti.
Sarajevo je, već decenijama, majstor jedne posebne vrste zaborava: deklarativno njeguje vlastitu kulturnu prošlost, ali je rijetko prevodi u vidljive, trajne oblike. Kulturni identitet ovdje se često tretira kao samoodrživa kategorija, nešto što postoji po inerciji, bez potrebe za konkretnim gestama. Trifunović je bio, u tom smislu, gotovo paradigmatska figura.
Ima nešto u tom što me nećeš, ostavljaš mi vremena za druge
Lokalna estrada, politika i turističke zajednice decenijama preživljavaju na infuziji Duškovih rima. Nema tog trga, te novogodišnje noći ni tog pijanog derneka u kojem se ne urla o tajnim vezama, strogoći milicije ili glavnim junacima izgubljenih knjiga. Paradoks je kristalno jasan i poražavajući: Sarajevo obožava Duškov proizvod, ali uporno ignoriše njegov lik. Gradu je on potreban isključivo kao nepresušni rudnik emocija koje se mogu unovčiti na koncertima, dok se istovremeno brižljivo izbjegava svaki čin trajnog priznanja. Porazna je činjenica da grad koji je prodao milione karata na račun pjesama koje je on iskovao, nema ni kvadratni metar zemlje da mu javno zahvali. Očigledno je da se Duško, onako pismen, britak i svoj, nikako ne uklapa u naknadno skrojene kalupe današnje podobnosti.
Trifunović nije bio pjesnik kanona u tradicionalnom smislu. On je bio radnik koji je poznavao težinu gvožđa jednako dobro kao i težinu riječi. Njegovo prisustvo na televizijskim ekranima nije bilo puko popunjavanje programa, već jedini stvarni čas vaspitanja u moru ideološkog smeća koje nam se serviralo kroz emisije o zavičaju. On nas je učio svijetu bez patetike i lažnih zastava, dok današnje Sarajevo preferira isključivo spektakl i jeftinu simboliku. Duško je bio suviše stvaran, suviše ljudski i suviše univerzalan za ovaj uski, digitalni privid kulture koji danas živimo. Bio je pjesnik svakodnevice, urbane intime, emocionalne ekonomije običnog života.
A ti ćutiš. Nema leka
To što mu rodni Brod podiže spomenik nije samo čin lokalnog ponosa, već direktan šamar sarajevskoj kulturnoj eliti koja se pravi mrtva dok prebire po njegovoj ostavštini. To je dokaz da se veličina jednog društva ne mjeri brojem ministarstava i deklaracija, nego elementarnom sposobnošću da prepoznaš i ispoštuješ onoga ko ti je pozajmio glas kad si bio nijem. Dok Sarajevo i dalje trguje njegovim talentom uz kafu i ćevape, prodajući “sarajevski duh” turistima, Brod radi ono što je odavno trebala uraditi prijestonica – vraća dug majstoru.
Danas mu Sarajevo na njegovo čuveno pitanje “šta bi dao da si na mom mjestu” odgovara sramotnim zaboravom, jer ih on samim svojim postojanjem podsjeća na sve ono što su bili, a više nisu – pismeni, dostojanstveni i duhoviti. Dok god u Sarajevu nema spomenika Dušku Trifunoviću, svaka otpjevana pjesma u Skenderiji ili Zetri nije ništa drugo do obično lešinarenje nad ostavštinom čovjeka kojeg su pustili da ode s jednim koferom i previše ponosa. Brod ga gradi od bronze da traje, dok ga Sarajevo ruši tišinom koja govori više od bilo koje psovke.
Brod, jedva 18k duša, diže bronzu Dušku. Sarajevo, 350k– diže samo obrve kad čuje njegovo ime. Ko je provincija, a ko je samo grad koji misli da je metropola jer ima tramvaj?
Šta bi dao da si na mom mjestu
Šta bi dao da si na mom mjestu,
da te mrze a da ti se dive?
Šta bi dao za veliku gestu,
mjesto svoga, da tvoj život žive?
Šta bi dao da možeš ovako,
dići ruke, a puk da te slijedi?
Da l’ bi i ti u svom srcu plak’o
Kao što se moje srce ledi?
Ti, budi sretan sad što si preko puta
i što nas strašni let nad provalijom dijeli,
jer ovo je samo mojih pet minuta
a pred tobom stoji život cijeli.
Duško Trifunović
