Od 12. februara Sarajevo živi u produženom ehu jedne sekunde. Sekunde u kojoj je, kod Zemaljskog muzeja, tramvaj GRAS-a prekinuo život 23-godišnjeg studenta Erdoana Morankića i teško povrijedio 17-godišnju Ellu Jovanović, djevojku koja je u toj sekundi teško povrijeđena.
Grad je nakon toga izašao na ulicu. Ne iz političkog hira, nego iz nagomilanog osjećaja da se pomjerila granica strpljenja. Protesti traju već danima, svakodnevno okupljaju hiljade mladih i predstavljaju najduži građanski bunt u Sarajevu nakon 2014. godine. Povod je bila tragedija, ali razlog je dublji: spoznaja da se bezbjednost u ovom gradu godinama održava više na improvizaciji i sreći nego na sistemu, a da odgovornost postaje tema tek kada je već kasno.
Sociolog Vladimir Vasić za Antiportal govori o društvenim i (ne)političkim dimenzijama ovih protesta, njihovoj generacijskoj strukturi i mogućim posljedicama po bh. društvo.
Ponovo smo na ulicama, ali povod je stravičan. Šta nam ovi protesti govore o stanju našeg demokratskog bića?
– Proteste možemo i trebamo posmatrati kao reakciju na stanje u društvu, odnosno na događaje koji u njemu izazivaju reakciju zajednice i pojedinaca. Oni su po svojoj prirodi reaktivnog formata. U savremenim demokratskim zajednicama protesti su, zapravo, dokaz da je društvo demokratski sazrelo i slobodno. S te strane, kada posmatramo proteste u BiH, kojih, nažalost, nema mnogo iako je razloga za njih mnogo više, možemo vidjeti da se zajednica ipak kreće unutar određenih demokratskih kapaciteta.
Spomenuli ste taj reaktivni format. Zašto se kod nas bunt uvijek pali tek na inicijalnu kapislu lične tragedije?
– Ono što je specifično za bh. društvo jeste to što su protesti u BiH gotovo uvijek reakcija na lične tragedije, prirodne nesreće ili velike katastrofe — dakle, imaju sličnu inicijalnu kapislu. Ono što nedostaje jesu protesti preventivne prirode, oni koji bi unaprijed ukazivali na probleme i pokušavali spriječiti njihove posljedice. Kod nas se, kao što je slučaj i s najnovijim protestima u Sarajevu, dešava da mladi ljudi reaguju tek nakon što se događaj već desio — događaj koji je, po svemu sudeći, kulminacija problema koji se godinama guraju pod tepih i koji su na kraju doveli do nesreće o kojoj danima govorimo i koja nas je sve, ljudski, duboko potresla.
Upravo to je vidljivo na ulicama – masa je izuzetno mlada. Kako Vi, kao sociolog, tumačite tu promjenu generacijske energije?
– Ono što je važno naglasiti, kao jednu od karakteristika ovih protesta, jeste činjenica da su njihovi inicijatori mladi ljudi, a da su među učesnicima dominantno tinejdžeri, adolescenti i studenti — gotovo devedeset odsto njih. Sama struktura mase koja se nalazi na ulicama dovoljno govori o tome da su mladi očigledno odlučili unijeti novi duh promjena u ovo društvo te možda i nama, odraslima, pokazati kako se treba boriti za svoja prava i dostojanstven položaj u zajednici. S druge strane, ne primjećuje se veći broj odraslih, iako su i oni suočeni s ozbiljnim problemima u BiH i možda najviše pogođeni socijalnim prilikama. To nam mnogo govori o stanju svijesti i kod mladih i kod starijih generacija.
Čini se da generacije koje danas sazrijevaju ne žele praviti kompromise na koje su ranije generacije pristajale. Ne žele se navikavati na loše uslove života, na društveni minimalizam i na onu poznatu sentencu: “dobro je dok ne puca, dobro je — može biti gore”.
Kažem ponovo: nažalost, povod za ove proteste je takav kakav jeste. Ipak, čini mi se da su mladi ljudi u ovom slučaju reagovali gotovo nepogrešivo. Moja procjena je da su ovi protesti u potpunosti opravdani i da imaju snažnu podršku javnosti — naravno, sve dok se kreću u okvirima važećih zakonskih propisa, uz poštivanje javnog reda i mira i, na kraju krajeva, dokle god ostaju u granicama dostojanstva.
Produžena ruka demokratije
Koristim ovu priliku i da pozovem te mlade ljude da ih ne ponese buntovnička energija mladosti, niti snaga mase, te da ne dozvole da ih bilo ko isprovocira kako bi ovi protesti skrenuli u radikalnije oblike ili huliganstvo. Razlog za takav oprez je jednostavan: uzrok ovih protesta jeste užasna lična tragedija u kojoj je jedan mlad čovjek izgubio život. Upravo zbog toga smatram da u ovakvom kontekstu svi moramo pokazati dodatnu odgovornost i oprez. Kada su u pitanju posljednji protesti i njihov društveni značaj, važno je naglasiti da su protesti uvijek produžena ruka demokratije — nešto što je poželjno u savremenim zajednicama i što se tretira kao svojevrsni korektiv političkim i društvenim elitama. Na taj način masa pokušava ukazati elitama na probleme i na stanje koje nije dobro.
Često se čuju optužbe o politizaciji. Koliko je opravdan strah od nevidljivih lutkara koji bi mogli iskoristiti ovaj gnjev za partijske obračune?
– Ono što je specifično za njih jeste to što se mladi ljudi odupiru svakoj vrsti politizacije i partijske konotacije. To je ohrabrujuće i otrežnjujuće za naše društvo, jer oni, prije svega, traže institucionalno reagovanje — da institucije rade svoj posao, da pojedinci na čelu tih institucija u lancu odgovornosti djeluju ozbiljno, odgovorno i u interesu građana.
Mladi prosto ne žele da se ukalupe u sisteme, minimalistički traže uslove za bolji život u ovoj zajednici i čini mi se da su preuzeli inicijativu, svojevrsnu olimpijsku baklju koju žele da pronose u društvu, da upale taj plamen buntovništva u društvu. I, ponavljam, ne s namjerom da prave probleme ili destabilizuju društvo, već da ukažu na postojeće nedostatke i da na taj način doprinesu njihovom rješavanju.
Oni ne traže anarhiju, niti rušenje sistema ili razvaljivanje poluga vlasti. Naprotiv, traže disciplinu unutar upravljačkih struktura društva — da institucije konačno počnu funkcionisati na pravi način i da budu u službi običnog čovjeka i građana. Ono što je važno i što možemo naučiti od ovih mladih ljudi jeste da se bave konkretnim zadacima. Ne ulaze u ideološke rasprave niti u visoku politiku, već se fokusiraju na realne probleme na terenu. Već sada vidimo da su njihovi zahtjevi proizveli određenu društvenu reakciju, što nam govori da protesti daju konkretan rezultat.
Naravno, ukoliko dođe do širenja protesta u zajednici, realno je očekivati da će i zahtjevi učesnika postajati veći, što će predstavljati dodatni izazov za čitavo društvo. Ipak, najvažnije je da se sve odvija u okvirima demokratičnosti i važećih zakonskih propisa, kako ne bi bili ugroženi ničija prava i slobode te kako bi se spriječilo bilo kakvo nasilje koje nikome ne može donijeti dobro.
Koja bi bila Vaša poruka onima koji u kabinetima donose odluke? Šta ako zanemare ovaj glas?
– Političke elite u BiH ne bi trebale, niti bi smjele, zanemariti taj mladalački duh i energiju koje pokazuju. Najopasnije za njih bilo bi da ne čuju i ne razumiju adekvatno poruke koje mladi ljudi šalju. Jer oni su, na kraju krajeva, sutrašnji birači i, po svojoj prirodi i mladosti, nosioci budućih političkih procesa. Zbog toga bi najrazumniji potez bio da političke elite pažljivo saslušaju njihove zahtjeve, pokušaju ih razumjeti i pronađu način da kroz dijalog i kompromis rješavaju probleme u zajednici.
Cijenim da ovi mladi ljudi koji su na protestima ne traže da se problemi rješavaju preko noći, jer su svjesni da je to nemoguće, ali mislim da moraju političari prije svega da čuju te mlade ljude i razumiju zahtjeve. Znam da je možda specifično, pa čak i neobično za bh. društvo, da uopšte imamo proteste i taj glas javnosti na ulicama. A opet, posmatrajući protekle godine u BiH, bilo je mnogo razloga da se pokrene talas nezadovoljstva. Čini mi se da su upravo mladi ljudi postali inicijalna kapisla, crvena linija preko koje se više nije moglo preći, i da su oni ti koji danas pokreću moguće društvene promjene.
Da li je ovo, po Vašem mišljenju, trenutak u kojem generacijska energija postaje ozbiljan politički faktor?
– Moramo ih razumjeti, ali podvlačim: mi, odrasli, trebamo ih usmjeravati. Demokratsko pravo koje svakako imaju ne smije odlutati u pravcu radikalizacije i huliganstva, jer bi to bilo opasno i kontraproduktivno. U sociološkom smislu, protest mora imati svoje uzroke, okupljenu masu, vodstvo i jasan cilj. Bez cilja i konkretnih zadataka protesti su unaprijed osuđeni na gašenje i ne mogu dugoročno opstati. Ipak, čini mi se da ovi mladi ljudi imaju prilično jasno definisano šta žele i na koji način bi se problemi u zajednici trebali rješavati.
Gdje je akademska zajednica?
Ako se protesti nastave, nadam se da će ih podržati i odrasli — radnici, akademska zajednica koja često kalkuliše, penzioneri, sindikati i, na kraju krajeva, i sama politika. Zašto da ne, jer demonstranti ne traže anarhiju. Svjesni su da se problemi ne mogu rješavati bez političkih elita, ali neko će u određenom trenutku morati izaći pred te ljude, razgovarati s njima, predočiti šta se može riješiti i na koji način se njihovi zahtjevi mogu konkretno implementirati u društvu.
Ono najgore što se može desiti jeste da protesti eskaliraju u nasilje ili, s druge strane, da dođe do potpunog zahlađenja odnosa između ljudi koji protestuju i političkih, odnosno upravljačkih struktura. Takvo udaljavanje ne bi smjelo da se desi. Upravo zato smatram da je dijalog u ovakvim situacijama ključan — da jedni druge saslušamo i pokušamo pronaći način na koji se problemi mogu rješavati.
Svjedoci smo da se iz određenih političkih krugova ovi protesti pokušavaju etiketirati kao “udar na institucije”, “anarhija” ili čak pokušaj destabilizacije ustavnog poretka. S obzirom na to da su na ulicama hiljade mladih, da li je njihov gnjev zaista prijetnja državi ili je to, sociološki gledano, jedini preostali način da se država natjera da proradi?
– Protesti nisu ništa novo i ne ukazuju na nefunkcionalnost društva. Naprotiv, oni svjedoče o njegovoj demokratskoj zrelosti i kapacitetima. Ne predstavljaju, kako bi neki željeli prikazati, raspad sistema, nestanak ustavnog poretka ili vladavine prava. Oni, prije svega, ukazuju na postojanje određenih neuralgičnih tačaka koje se moraju rješavati. Uvijek su posljedica stanja u društvu i konkretnih događaja. U ovom slučaju, nesreća se desila i ljudi koji su izašli na ulice, prije svega, izražavaju saosjećanje s tom tragedijom, ali istovremeno traže i lanac odgovornosti. Najvažnije je da se utvrdi uzrok koji je doveo do nesreće, da se jasno imenuje i da se problem riješi, kako se slična dešavanja ne bi ponovila.
To je suština protesta. Ako neko misli da protesti znače da je društvo u raspadu ili haosu, to često ne stoji. Možemo se složiti s činjenicom da određeni dijelovi sistema ne funkcionišu, a protesti su upravo reakcija na takvo stanje. U ovom slučaju ne možemo govoriti o potpunom disbalansu sistema, već o pojedinim segmentima društva koji ne funkcionišu ili ne funkcionišu dovoljno dobro. Upravo zato demonstranti traže da se ti nedostaci isprave i da sistem postane funkcionalan.
Niko ne bi trebao da se plaši ovih mladih ljudi. Oni su naši sugrađani i državljani ove zemlje, ali prije svega njena budućnost. Kao društvo koje je demografski u nezavidnom položaju, morali bismo ih razumjeti i čuti poruku koju šalju — da traže razlog i način da ostanu u ovoj državi. Ako ih ne budemo razumjeli na pravi način, bojim se da bi njihov sljedeći korak mogao biti usmjeren ka ambasadama, aerodromima, autobuskim stanicama i granicama ove zemlje. A to, vjerujem, nije ničiji cilj, jer se kao društvo već suočavamo s ozbiljnim demografskim problemima.
