Demokratija nikada nije bila samo apstraktni skup zakona ili puki izborni proces; ona je, u svom izvornom obliku, prostorni događaj. Da bismo bili građani, moramo imati mjesto gdje se srećemo kao stranci, gdje se naši pogledi ukrštaju i gdje se nesuglasice artikulišu u zajedničkom fizičkom horizontu. Kako se navodi u analizi objavljenoj na portalu Eurozine, javni prostor je nevidljivi vezivni materijal političkog života, a njegovo sistematsko propadanje direktno ugrožava naše kapacitete za kolektivno djelovanje.
Savremenost nas je gurnula u opasnu zabludu da se javna sfera može u potpunosti preseliti u digitalni univerzum. Međutim, ekrani su nas zatvorili u algoritamske odaje u kojima odjekuje samo naše vlastito mišljenje, dok je pravi, fizički javni prostor postao žrtva komercijalizacije i nadzora. Trgovi koji su nekada služili kao pozornice za otpor i dijalog, danas se sve češće pretvaraju u sterilne tranzitne zone ili privatizovane prostore potrošnje. Kada grad prestane biti mjesto susreta i postane samo mreža koridora između privatnih posjeda, mi prestajemo biti politička bića i postajemo izolovani potrošači.
Kriza demokratije koju danas živimo zapravo je kriza prisutnosti. Autori u Eurozineu opravdano upozoravaju da bez fizičke blizine „drugog“ i „drugačijeg“, gubimo sposobnost empatije i razumijevanja složenosti društva. Javni prostor je jedino mjesto gdje se moć može neposredno izazvati i gdje se marginalizovani glasovi mogu materijalizovati pred očima javnosti. Njegovim povlačenjem, politika gubi svoju ljudsku mjeru i pretvara se u tehnokratsko upravljanje ili populistički spektakl koji se hrani našom otuđenošću.
Povratak demokratiji stoga ne vodi isključivo kroz glasačke kutije, već kroz ponovno osvajanje ulica, parkova i trgova. To je borba za pravo na grad, ali i za pravo na društvo koje se ne boji neposrednog kontakta. Ako dopustimo da javni prostor postane relikt prošlosti, rizikujemo da i sama sloboda postane tek arhaičan pojam, bez čvrstog tla na kojem bi mogla rasti i braniti se. Naša budućnost zavisi o tome hoćemo li znati sačuvati te zajedničke prostore kao mjesta gdje se, uprkos svim razlikama, još uvijek možemo prepoznati kao pripadnici iste zajednice.
