Postoje teme koje bi morale biti izvan političkog marketinga.
Holokaust je jedna od njih.
Ali na Balkanu, gdje je prošlost stalno gorivo sadašnjosti, čak i mrtvi postaju valuta.
U Washingtonu, tokom lobističkih sastanaka, Milorad Dodik je iznio tvrdnje o navodnoj “entuzijastičnoj” ulozi bosanskih muslimana u Holokaustu, u pokušaju da međunarodnoj publici predstavi Bosnu i Hercegovinu kao istorijski kompromitovan projekat.
Problem nije u tome što je spomenuo istoriju.
Problem je u tome što je spomenuo samo njen fragment.
Poluistine kao politička strategija
Richard Newell, doktorant na Univerzitetu u Grazu i autor kolumne u Times of Israel, precizno je definisao suštinu problema:
Dodikove tvrdnje sadrže elemente istorijske tačnosti — ali su selektivne do te mjere da postaju politička konstrukcija.
Da, braća Kulenović su bila dio ustaške vlasti.
Da, postojala je SS divizija “Handžar”.
Da, postojala je “Crna legija”.
Ali tu se priča ne završava.
Jer ista ta Bosna i Hercegovina imala je muslimanske rezolucije iz 1941. godine kojima su ugledni Bošnjaci javno osudili progon Srba i Jevreja.
Ista ta zemlja imala je Derviša Korkuta, koji je spasio Sarajevsku Hagadu i sakrio jevrejsku djevojčicu.
Ista ta zemlja ima 49 osoba proglašenih Pravednicima među narodima — 28 od njih Bošnjaka.
Istorija Balkana nikada nije bila crno-bijela.
Ali politika voli jednostavne narative.
Zaboravljeni dio priče
U Drugom svjetskom ratu:
- NDH je sistematski ubijala Srbe, Jevreje i Rome.
- Jasenovac je bio logor u kojem su ubijani i protivnici režima, uključujući i Bošnjake.
- Četnički pokret je masakrirao bošnjačke civile i sarađivao s okupatorima.
Drugim riječima — kolaboracija i otpor postojali su u svim etničkim zajednicama.
To nije relativizacija. To je istorijska činjenica.
Selektivno isticanje samo jednog segmenta, uz prešućivanje drugih, nije istraživanje istorije.
To je politički marketing.
Zašto je Holokaust idealan alat?
Jer Holokaust nosi moralnu težinu.
On je univerzalna tragedija.
Kada nekoga uspijete simbolički vezati za tu tragediju, dobili ste politički kapital.
Dodikova poruka u Washingtonu nije bila akademska analiza Drugog svjetskog rata.
Bila je pokušaj da se Bošnjaci predstave kao istorijski saučesnici genocida, kako bi se delegitimizirala današnja Bosna i Hercegovina.
To je klasičan obrazac:
uzeti dio istine
izbaciti kontekst
pretvoriti ga u političko oružje
Opasnost revizionizma
Newell u svojoj kolumni upozorava na još jednu stvar:
Distorzija Holokausta nije samo netačnost — ona je opasna.
Međunarodna alijansa za sjećanje na Holokaust (IHRA) jasno definiše da zloupotreba i selektivno predstavljanje istorije radi političke dobiti predstavlja oblik distorzije.
A u svijetu u kojem je antisemitizam ponovo u porastu, takve poluistine ne ostaju bez posljedica.
Jer kada jednom počne manipulacija istorijom, granica između sjećanja i propagande postaje tanka.
Ironija
Dok Dodik u Washingtonu govori o ulozi Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, istovremeno se u regionu održavaju koncerti na kojima se otvoreno veliča ustaška simbolika.
Dok se govori o “istorijskoj krivici”, izostaje osuda savremenog revizionizma.
To nije slučajnost.
To je politički izbor.
Kako se igra mrtvima
Mrtvi nemaju glas.
Ali imaju simboličku moć.
I zato su savršeni za manipulaciju.
Kada političar uzme tragediju Holokausta i koristi je za unutrašnju političku borbu i međunarodno lobiranje, on ne raspravlja o istoriji.
On koristi istoriju kao sredstvo pritiska.
A to je možda najopasniji oblik političke instrumentalizacije prošlosti.
Zaključak
Bosna i Hercegovina ima složenu istoriju.
U Drugom svjetskom ratu bilo je i kolaboranata i spasilaca — u svim zajednicama.
Ali svoditi tu složenost na jednostavnu optužbu protiv jedne etničke grupe nije istorija.
To je politika.
I kada se Holokaust koristi kao argument za razbijanje savremene države, tada problem nije u prošlosti.
Problem je u sadašnjosti.
