Dok se Bliski istok ponovo nalazi na ivici šireg rata, jedna stvar je mnogima promakla u buci bombardovanja, prijetnji i geopolitičkih obračuna.
Evropa je, barem djelimično, rekla ne.
Nije riječ o otvorenom sukobu sa Washingtonom. Ali prvi put nakon dugo vremena, nekoliko ključnih evropskih lidera javno je dovelo u pitanje nešto što je donedavno bilo gotovo nedodirljivo — legitimnost američkih vojnih akcija.
U svijetu gdje se često govori da su međunarodno pravo, etika i moral samo prazne riječi, ovo pitanje sada ponovo dolazi u fokus: da li ta pravila još uvijek imaju ikakvu težinu?
Madrid: “Nećemo djelovati protiv svojih vrijednosti”
Najdirektniji odgovor stigao je iz Španije.
Premijer Pedro Sánchez jasno je poručio da Madrid neće podržati američko-izraelske vojne operacije protiv Irana, čak ni pod prijetnjom ekonomskih posljedica.
„Nećemo zauzeti poziciju koja ide protiv naših vrijednosti i principa iz straha od odmazde drugih“, rekao je Sánchez u obraćanju naciji.
Njegova vlada otišla je i korak dalje.
Španija je zabranila korištenje zajedničkih američko-španskih vojnih baza za napade na Iran — potez koji je izazvao oštru reakciju iz Washingtona.
Američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je čak i prekidom trgovinskih odnosa sa Madridom, što bi predstavljalo izuzetno rijedak slučaj otvorenog ekonomskog pritiska između NATO saveznika.
Pariz: “Napadi su izvan međunarodnog prava”
Sličan ton došao je i iz Francuske.
Predsjednik Emmanuel Macron izjavio je da su američko-izraelski napadi na Iran — u kojima je ubijen vrhovni vođa te zemlje — provedeni izvan okvira međunarodnog prava.
Francuska pritom nije branila Iran.
Macron je jasno rekao da Teheran snosi odgovornost za eskalaciju u regiji.
Ali je povukao jasnu liniju: čak i kada postoji politički protivnik, pravila međunarodnog poretka ne mogu jednostavno nestati.
To je poruka koja u diplomatskom jeziku ima ogromnu težinu.
Brisel: odgovor na “ton sile”
U Briselu se također čuo sličan stav.
Potpredsjednica Evropske komisije Teresa Ribera pozvala je Evropsku uniju da odgovori na, kako je rekla, “bully tone” iz Washingtona jedinstvom.
Drugim riječima — Evropa ne bi smjela dozvoliti da politički ili ekonomski pritisci određuju njene odluke o ratu i miru.
To je suptilna, ali važna poruka.
Jer NATO je vojni savez, ali Evropska unija je politička zajednica koja se formalno temelji na međunarodnom pravu.
Rijetka pukotina unutar Zapada
Ova situacija otkriva nešto što se rijetko javno priznaje.
Zapad nije monolitan.
Iako su Sjedinjene Američke Države dominantna vojna sila NATO-a, evropske države imaju vlastite političke kalkulacije, pravne interpretacije i moralne granice.
Napadi na Iran — posebno nakon ubistva vrhovnog vođe zemlje — otvorili su pitanje koje se dugo potiskivalo:
da li savezništvo znači automatsku podršku svakoj vojnoj akciji?
Odgovor koji dolazi iz Madrida i Pariza očito glasi — ne uvijek.
Međunarodno pravo: ideal ili prepreka?
U teoriji, međunarodni sistem počiva na jasnim pravilima.
Upotreba sile dozvoljena je samo u dva slučaja:
- samoobrana
- mandat Vijeća sigurnosti UN-a
U praksi, međutim, realna politika često ide drugim putem.
Od Iraka 2003. do Libije 2011., svijet je više puta vidio kako se pravni okvir rasteže do granica.
Zato su reakcije evropskih lidera danas zanimljive.
Ne zato što će one zaustaviti rat.
Nego zato što podsjećaju da pravila još uvijek postoje — barem na papiru.
Moral u svijetu realpolitike
Geopolitika rijetko funkcioniše na osnovu moralnih principa.
Ali bez tih principa međunarodni sistem vrlo brzo postaje nešto drugo: puki odnos sile.
U takvom svijetu države više ne traže legitimitet za svoje poteze.
One samo traže snagu da ih provedu.
Upravo zato reakcije Madrida, Pariza i Brisela imaju simboličnu vrijednost.
One možda neće promijeniti tok rata.
Ali podsjećaju na nešto što međunarodna politika često pokušava zaboraviti:
da čak i u svijetu sile postoji granica između onoga što je moguće i onoga što je legitimno.
