Foto Faruk Hadžibegić
Davno prije nego što će prva lopta udariti o sarajevski asfalt, pod krovom kuće na Hridu već je bio položen zavjet jednoj boji. Za Faruka Hadžibegića fudbal nije počeo na zelenom terenu, nego u onom specifičnom sarajevskom porodičnom vaspitanju gdje su bordo fes i bordo dres bili dvije strane iste medalje – one koja se ne prodaje i ne mijenja za milione. U takvim kućama klub nije bio pitanje izbora, nego pitanje pripadnosti.
Koševo je tih godina bilo više od stadiona. Bilo je mjesto gdje je grad disao, gdje su se nedjeljom sudarale dvije boje i dva temperamenta, ali i mjesto gdje je rivalitet između Sarajeva i Željezničara imao starinsku eleganciju koju je danas teško objasniti. To je bio fudbal koji je živio na ulicama, po školskim igralištima i mahalama, u igri između četiri kamena, gdje je automobil morao čekati da akcija završi.
U tom svijetu odrastao je i Faruk Hadžibegić – libero koji je čitao igru s mirnoćom ljudi koji znaju gdje pripadaju. Kasnije će igrati širom Evrope i nositi dresove velikih klubova, ali gdje god da je igrao, ostao je ono što je oduvijek bio: Hadžija sa svog Koševa.
U njegovoj biografiji postoji jedan trenutak koji već tri decenije lebdi nad ovim prostorima kao fudbalski mit. Firenca, 1990. godina. Penal protiv Argentine. Lopta na bijeloj tački i generacija koja je nosila talenat kakav se na ovim prostorima rijetko rađa – Stojković, Prosinečki, Savićević, Pančev, Mihajlović… Taj trenutak, za mnoge, bio je simbol kraja jedne zemlje i jedne fudbalske epohe.
Razgovarati s Farukom Hadžibegićem danas znači koračati kroz vrijeme u kojem fudbal još nije bio industrija, a svlačionice nisu bile tržišta. Ali i razgovarati o sadašnjem trenutku – o sportu koji se promijenio, o društvu koje se još traži i o zemlji koja i dalje pokušava pronaći svoj kolektivni ritam.
U Sarajevu se zna da je bordo boja u kući Hadžibegića bila stvar vaspitanja, a ne izbora.
– Rođen sam u kući gdje je bordo bila – boja fesa, boja dresa.
Koliko je taj porodični i gradski kontekst oblikovao Vaš odnos prema fudbalu i prema samom klubu?
– Otac je rođeni Sarajlija, Hriđanin, navijač Sarajeva. On je taj koji me je, sasvim prirodno, uveo u bordo familiju i presretan sam što je bilo tako.
U Sarajevu Vašeg (a dijelom i mog) vremena grad je živio fudbal gotovo fizički: tribine su bile pune, a rivalitet između FK Sarajevo i FK Željezničar bio je žestok, ali i pun neke posebne elegancije. Kada danas gledate na taj period, šta je u tom fudbalu bilo više od same igre?
– Nisam neko ko voli da poredi periode. Ako bismo ih upoređivali, ispalo bi da dva najveća igrača s naših prostora – Asim Ferhatović i Ivica Osim – ne vrijede ništa po današnjim kriterijima, jer možda danas ne bi mogli igrati. Ja sam ipak za to da priznamo one koji su u svojoj epohi bili najbolji i koji su publici donosili satisfakciju.
Sve se mijenja, kao i čitavo društvo. Kad smo mi igrali, bila su druga pravila nego danas. U naše vrijeme na listi za utakmicu bilo je 13 igrača, pa jedna, pa dvije izmjene, dok ih danas ima pet. Druga su pravila i zato je teško biti potpuno objektivan kada se govori o tome šta je bilo bolje. Međutim, mislim da je fudbal, uprkos svim promjenama, zadržao svoju atrakciju. Nije slučajno što su stadioni puni, bez obzira na to o kojem se takmičenju radi u evropskim ligama – Liga šampiona, Liga Evrope, Konferencijska liga – ili kada igraju reprezentacije. Fudbal je, jednostavno, genetsko zadovoljstvo ljudi na zemaljskoj kugli.
Pomenuli ste Ivicu Osima. Pričao je o tome kako se njegova generacija kalila napolju igrajući fudbal. Vaša generacija fudbal je učila na ulici, na školskim igralištima i mahalama Sarajeva. Danas djeca uglavnom treniraju u organizovanim klubovima, po sat ili dva nekoliko puta sedmično i od njih se očekuje da budu dobri igrači.
– Mislim da fudbaleri imaju talenat za fudbal, ali talenat bez rada i bez ljubavi prema usavršavanju ne vrijedi mnogo. Treba to staviti i u kontekst vremena u kojem smo živjeli. Mi smo odrasli u periodu kada smo igrali u mahali, na ulici. Stavimo četiri kamena i igramo. Dok akcija ne završi, ako i auto naiđe, on mora stati. Nema šanse da prekinemo igru da bi auto prošao. Svi su to razumijevali i prihvatali. Danas, ako nemaš kopačke i opremu – Nike, Adidas – ako nemaš dvije lopte, niko te ne šiša. Roditelji voze djecu na treninge, a mi smo išli pješke. Drugi je to period života i drugačiji su uslovi pod kojima smo mi napravili maksimum. Ne treba osuđivati ono što se danas dešava, ali treba shvatiti da fudbal više nije igra kao što je nekad bila. Danas je to veliki posao u koji svaki igrač, pored talenta, mora uložiti ogroman rad, ali i imati podršku porodice.
Nekada su roditelji ružili nas, a sad trenera
Način na koji smo mi odrastali bio je drugačiji: danas roditelji napadaju trenera kada dijete ne igra, a u naše vrijeme roditelji su ružili nas ako nismo dobro igrali. Tu je velika razlika. Vraćam se na ono što sam maloprije rekao: ne treba porediti, jer je to zapravo neuporedivo. Drugi su uslovi. Ali treba tražiti maksimum od svakog pod uslovima u kojima radi.
Pored svega, talenta i rada, ako dijete ili mladi igrač nema ambiciju da bude najbolji, on je već hendikepiran. Ta ambicija mora postojati kod svakog sportaša – da bude najbolji. A i kada ga neko prestigne, mora imati ambiciju da opet bude bolji od onoga koji ga je prestigao. Naravno, u onoj zdravoj konkurenciji. Mislim da publika dovoljno zna fudbal da to prepozna.
Danas su mnogi igrači multimilioneri već sa dvadeset godina. Vaša generacija dolazila je iz jednog drugačijeg svijeta fudbala. Da li je savremeni fudbal izgubio nešto od duha koji smo nekada osjećali – ili se jednostavno promijenio zajedno sa društvom?
– Mislim da je, generalno gledano, ne samo u sportu nego u čitavom svijetu, društvo napredovalo i ekonomski model je danas potpuno drugačiji. Zarađuju se ogromne sume i to je jednostavno tako – to treba prihvatiti. Današnji igrači imaju sve uslove. Ako bih ih i poredio s nama, postoji ipak jedna stvar koju nemaju, a koju smo mi imali: zadovoljstvo da igramo zajedno, da smo na terenu i da zajedno tražimo pobjedu. Iskreno, bez traženja greške u saigraču, u treneru ili u sudiji.
Pomenuli ste maloprije FK Sarajevo i FK Željezničar. Kada sam govorio o Ivici Osimu i Asimu Ferhatoviću, mislio sam na to da su u njihovo, pa i u moje vrijeme, Sarajevo i Željezničar bili rivali samo na terenu. Van njega uprave su sarađivale i zato je sarajevski fudbal bio jako bitan, čak i u bivšoj državi u kojoj je fudbal bio mnogo kvalitetniji. Zato je u ono vrijeme stadion uvijek bio dupke pun. Igralo se na Koševu ili na Grbavici, uvijek je ostajalo pet ili deset hiljada gledalaca koji nisu mogli da uđu. To zadovoljstvo koje smo mi imali, današnje generacije više nemaju.
Proveli ste veliki dio karijere van naše bivše države i bili ste posljednji kapiten Jugoslavije. Kada ste izašli iz jugoslavenskog sistema i ušli u evropski profesionalni fudbal, šta Vas je najviše iznenadilo – organizacija, mentalitet ili nešto treće?
– U moje vrijeme ja sam volio Sarajevo, druženje, igrao sam srcem. Kada sam prvi put otišao vani i potpisao za Betis iz Seville, odmah sam vidio šta znači profesionalizam. Smatrao sam da je ono što smo ja i moje kolege radili – jer smo tako živjeli – sasvim dovoljno. To je bila ljubav prema fudbalu, prema klubu, prema gradu. Međutim, tada sam naučio šta je zapravo profesionalizam: šta treba raditi, kako treba jesti, kako organizovati sav privatni život u funkciji svoje profesije. Tu su mi otvorili oči i drago mi je što sam to naučio.
U tom periodu veliki broj naših izvanrednih sportaša, i u drugim sportovima, otišao je vani i naučio isto. Zato smo dugo trajali u inostranstvu. Čak i iz drugih republika – da ih sada ne nabrajam sve – mnogi su bili priznati u svijetu jer smo imali ogroman talenat, entuzijazam i ljubav prema sportu. Zato smo i postizali dobre rezultate.
Jugoslavija je imala ogroman broj vrhunskih talenata u sportu, dok danas, čini se, mnogo rjeđe vidimo sportiste s ovih prostora na samom svjetskom vrhu. Kako gledate na tu promjenu – da li je riječ o drugačijim uslovima, sistemu…?
– Nije to samo problem naše fudbalske reprezentacije. Šteta je što brzo gubimo veliki broj talenata. Generalno imamo problem: sport ne vodi državu, državu vodi politika. Ona treba da obezbijedi ozbiljnost i uslove kako bi se zadovoljili kriteriji u svim oblastima i kako bi došlo do rezultata i koristi za državu. Nažalost, način na koji se politika kod nas vodi često se svodi na svađe. Ljudi se međusobno toliko blate po novinama da je politika izgubila kredibilitet, a bez nje ne možemo napredovati. Dok politika ne dođe na svoje mjesto i ne počne se baviti rješavanjem problema svog naroda, neće biti napretka u bilo čemu.
Politika mora raditi za državu, a ne za partije
Narod je postao gotovo nasilu individualan i to je šteta. Bez kolektiva nema napretka. Tu odgovornost imaju politički subjekti, jer oni vode državu i moraju promijeniti način rada – ne da rade za svoje partije, nego za državu. Narod će to prepoznati. Narod je razočaran, a kako i ne bi bio kada čitamo šta sve jedni drugima govore. Jedini izlaz je upravo to: promijeniti način rada i vratiti povjerenje. A mi ćemo uvijek imati sportaša, akademskih radnika, glumaca, pjevača – i naša estrada je, generalno, vrlo kvalitetna. Dobrih ljudi imamo i oni će uvijek imati prostora da izađu u svijet.
Mislim da smo narod koji ima mnogo kvaliteta u svim domenima života, pa čak i u političkim subjektima. S druge strane, nije lako ni voditi državu – treba posložiti mnogo kockica.
Jedna stvar koja me posebno nervira jeste kada neko kaže da su nas drugi zavadili. Mene u mojoj kući mogu zavaditi samo ja ili moja supruga – komšija ili neko treći nema šanse. Svoje probleme rješavamo mi sami. Zato je sramota kada se kaže da su nas stranci zavadili. Naša država ima kvalitetan narod koji je dao vrhunske ljude u svim oblastima života – ljude priznate u svijetu. Ako drugi mogu prepoznati kvalitet naših ljudi, zašto ga mi sami ne bismo prepoznali? Moramo se boriti za svoje ljude.
Na ovim prostorima ponekad teže prepoznajemo i cijenimo vlastite ljude nego što to rade drugi. U Betisu i Sochauxu ostavili ste dubok trag i tamo ste i danas dočekivani s velikim poštovanjem. Imate li osjećaj da se Vaš rad i karijera ponekad više cijene vani nego kod kuće?
– U pravu ste. U Betisu imam čak dva kluba navijača koja nose moje ime. Kada sam tamo, dovoljno je samo da najavim da ću doći i u centralnoj loži sam primljen kao da sam predsjednik države. U Sochauxu je isto tako. Spomenuću Safeta Sušića i Ivicu Šurjaka. Mi smo igrali u Francuskoj i njih dvojicu pominjem da ne ispadne da govorim samo o sebi. Kada oni dođu na utakmicu na Park prinčeva, gdje su igrali, njima vrata nisu samo širom otvorena – oni ih praktično ruše koliko su dobro primljeni. Jer na kvalitetnoj prošlosti uvijek se gradi dobra i kvalitetna budućnost. Zašto bi nekome smetao bivši igrač?
Kada spominjete Sarajevo, danas imam najljepšu ulogu na svijetu – mrtvi navijač Sarajeva. Pobijedilo ili izgubilo, ja navijam za Sarajevo, bez obzira na to ko ga vodi. Drugo je to što mogu imati svoje mišljenje o tome da li su igrali dobro ili nisu, ali ja sam navijač Sarajeva. To je moj život.
Prihvatam da je takva situacija danas, ne samo u fudbalu. Imamo neku unutrašnju potrebu da se takmičimo jedni protiv drugih i da smanjujemo vrijednost svojih kolega kako bismo sebe prikazali većim. A to je ružno. Kritika, laganje i omalovažavanje nikome ne donose dobro. Drugi to vani ne rade. A zanimljivo je da je onima koji kritikuju uvijek jako drago kada ih neko pohvali.
Imamo prostora da naučimo – samo ako to zaista hoćemo.
Na stadionima danas često vidimo uvredljive transparente i poruke, a mnogi od tih navijača su generacije koje su rođene poslije rata. S druge strane, mladi igrači sanjaju evropske karijere i velike stadione. Kako Vi gledate na tu kontradikciju između atmosfere na tribinama i ambicija koje sport nosi?
– Na prostoru bivše Jugoslavije sigurno imamo 50 posto stanovništva koje je rođeno u toj državi, a vjerovatno i oko 80 posto ljudi čiji su očevi, djedovi i pradjedovi živjeli u bivšoj Jugoslaviji. Zato je današnje ponašanje na neki način dokaz kako sramotimo generacije prije nas, jer nas oni ovome nisu učili. Ja prihvatam sve promjene. Ja sam za Bosnu i Hercegovinu i tu nema dileme. Za mene postoji samo jedna država – Bosna i Hercegovina – i jedan narod: Bosanci i Hercegovci.
Ne vidim razlog da se svi tako ne ponašamo. Koliko god da se društvo mijenja, moramo poštovati ono što nam je porodica dala. A bojim se da smo u velikom procentu to napustili.
Treba se osvijestiti i prestati samo kritikovati i konstatovati da nešto ne valja. Dobro, ne valja – ali šta sada? Treba se osvijestiti i krenuti dalje. Pustiti politiku da vodi državu. Molim politiku – zahtijevam, naređujem – i to govorim jer sam vjerovatno po godinama jedan od velike većine starijih koji sebi može dozvoliti da to kaže, uz puno poštovanje prema svakom čovjeku: neka se bave svojim poslom i neka omoguće narodu da živi kako treba.
Mi smo kvalitetan narod u svim segmentima društva. Država koja je kroz svoju istoriju dala Emerika Bluma, Mirzu Delibašića, Davora Popovića, Halida Bešlića, Ivicu Osima, Asima Ferhatovića, Abdulaha Sidrana, Zdravka Čolića… dovoljno govori o širini talenata na ovom prostoru. Kako neko može reći da to nije kvalitetan narod? I da mi neko kaže ne valja moja država, moj narod, to može govoriti samo ljubomoran i bolestan čovjek.
Moram se vratiti na onaj mitski trenutak u Firenci. Već tri decenije ovim prostorima kruži jedna teorija: da ste zabili taj penal protiv Argentine, da smo prošla dalje i da se država nije raspala – da li bi Vaša generacija zaista postala svjetski prvak 1994?
– Sasvim sigurno.
A Firenca je, kao i Sarajevo, ostala jedno od onih mjesta gdje fudbal ponekad više liči na sudbinu nego na igru.
