U savremenim političkim raspravama često se čuje jedna tvrdnja: Zapad je prostor apsolutne slobode govora, dok su cenzura i kontrola informacija osobine autoritarnih sistema.
Ali stvarnost je mnogo složenija.
Jedan nedavni tekst CNN-a o radu novinara u Izraelu otvorio je zanimljiv paradoks: u odbrani slobodnog društva koristi se — cenzura.
I to ne mala.
Svaki novinar pod vojnom cenzurom
Prema pravilima koja postoje još od osnivanja države Izrael, svaki novinar i svaka medijska kuća koja izvještava o pitanjima državne sigurnosti podliježe vojnom cenzoru.
Propis iz 1988. godine jasno navodi:
“Svaka osoba koja objavljuje materijal vezan za državnu sigurnost mora ga dostaviti cenzoru prije objavljivanja.”
Drugim riječima, određeni sadržaj se ne objavljuje dok ga ne pregleda vojna institucija.
Tokom rata takva kontrola postaje još strožija.
Zabranjeno je objavljivati snimke koji otkrivaju lokaciju presretačkih raketa, pogođenih vojnih objekata ili drugih osjetljivih vojnih tačaka.
Posebno u direktnim televizijskim prijenosima.
Kako se to objašnjava javnosti
CNN u svom tekstu naglašava da takva praksa ne daje cenzoru uredničku kontrolu nad sadržajem.
Formalno, tvrdi se da je riječ samo o provjeri da li bi neki materijal mogao otkriti osjetljive vojne informacije.
Drugim riječima: cilj nije uređivanje vijesti, nego zaštita sigurnosti.
I to nije jedinstven slučaj.
CNN podsjeća da slična pravila postoje i u Ukrajini, gdje je zbog rata uvedeno vanredno stanje i gdje postoje ograničenja u izvještavanju o kretanju vojske ili povlačenju trupa.
Takođe, međunarodni novinari često rade u tzv. “embedded” sistemu, gdje vojska pregleda snimke prije objavljivanja — praksa koja postoji i u američkoj vojsci.
Gdje nastaje paradoks
Paradoks počinje kada se ovakve prakse uporede sa političkom retorikom.
U javnom diskursu često se tvrdi da su slobodni mediji ključna razlika između demokratskih i autoritarnih sistema.
Ali kada dođe rat, pravila se brzo mijenjaju.
U gotovo svakoj državi:
- određene informacije postaju zabranjene
- vojska dobija kontrolu nad dijelom izvještavanja
- novinari moraju uskladiti rad sa sigurnosnim pravilima
Drugim riječima, sloboda govora postaje uslovna.
Rat i kontrola informacija
Razlog za takve mjere nije teško razumjeti.
U modernim ratovima informacija može biti jednako važna kao i oružje.
Snimak koji otkriva položaj sistema protivraketne odbrane, na primjer, može imati direktne vojne posljedice.
Zato gotovo sve vojske svijeta imaju mehanizme kontrole informacija.
Ali problem nastaje kada se ta realnost uklopi u političke narative.
Jer tada nastaje kontradikcija:
države koje se predstavljaju kao apsolutni branitelji slobode govora istovremeno imaju formalne sisteme cenzure.
Razlika između propagande i realnosti
Ovo ne znači da su sve države iste niti da nema razlika između političkih sistema.
Ali pokazuje da je realnost složenija od jednostavne podjele na “slobodne medije” i “cenzuru”.
U kriznim situacijama gotovo svaka država ograničava protok informacija.
Razlika je često u stepenu transparentnosti i u tome koliko dugo takve mjere ostaju na snazi.
Lekcija iz ovog paradoksa
Najvažnija lekcija možda nije u samoj cenzuri.
Već u načinu na koji se ona objašnjava.
U javnom prostoru često se govori o slobodi govora kao apsolutnoj vrijednosti.
Ali praksa pokazuje da je ona gotovo uvijek balans između dvije stvari:
- sigurnosti
- informisanosti javnosti
U vrijeme rata taj balans gotovo uvijek ide u korist sigurnosti.
I upravo tu nastaje paradoks savremenog svijeta.
Sloboda govora ostaje ideal.
Ali u praksi često prolazi kroz filtere.
