U medijskim analizama posljednjih dana često se ponavlja ista tvrdnja: Rusija i Kina, iako bliski partneri Irana, nisu se uključile u rat između SAD-a, Izraela i Teherana.
Na prvi pogled to zvuči logično.
Moskva i Peking osudili su napade, zatražili hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a i upozorili na kršenje međunarodnog prava — ali nisu poslali vojsku.
Ali stvarnost je mnogo složenija.
Jer pitanje nije samo ko je uključen danas, nego i ko je godinama bio uključen prije nego što je rat počeo.
Diplomatska osuda, ali bez vojske
Ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao je ubistvo iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija “ciničnim kršenjem moralnih normi”.
Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi upozorio je da “sila ne može riješiti probleme” i pozvao na smirivanje sukoba.
Moskva i Peking zajedno su zatražili hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a.
Ali tu se njihova reakcija, barem javno, zaustavlja.
Ni Rusija ni Kina nisu signalizirale spremnost za vojnu intervenciju.
Partnerstvo bez vojnog saveza
Jedan od ključnih razloga leži u pravnoj strukturi odnosa.
Rusija i Iran su u januaru 2025. potpisali sporazum o strateškom partnerstvu.
On uključuje:
- trgovinu
- vojnu saradnju
- obavještajnu koordinaciju
- infrastrukturne projekte
Ali sporazum ne sadrži klauzulu o međusobnoj vojnoj odbrani.
Drugim riječima, Moskva nije obavezna da vojno brani Iran.
Za razliku od sporazuma koji Rusija ima sa Sjevernom Korejom.
Tiha vojna saradnja koja traje godinama
Međutim, to ne znači da je saradnja bila simbolična.
Rusija i Iran godinama razvijaju vojne odnose.
Zajedničke pomorske vježbe u Indijskom okeanu održane su još krajem februara — svega sedmicu prije početka napada.
Iran je takođe bio ključan partner Moskve tokom rata u Ukrajini.
Iranski dronovi postali su jedno od glavnih oružja koje ruska vojska koristi na frontu.
Drugim riječima, vojna saradnja već postoji.
Samo ne u obliku formalnog saveza.
Kina: Pragmatična sila
Peking ima drugačiji pristup.
Godine 2021. Kina i Iran potpisali su 25-godišnji sporazum o strateškoj saradnji.
On uključuje:
- energiju
- infrastrukturu
- finansije
- integraciju Irana u kinesku inicijativu Pojas i put
Za Kinu Iran predstavlja važnu energetsku i geopolitičku tačku između Azije i Bliskog istoka.
Ali Peking gotovo uvijek izbjegava direktno vojno uplitanje u regionalne ratove.
Kineska strategija više se oslanja na ekonomiju i diplomatiju nego na vojnu silu.
Zašto Moskva i Peking ne žele rat sa SAD-om
Uprkos partnerstvu s Iranom, Rusija i Kina imaju jedan ozbiljan razlog da ostanu oprezne.
Direktan vojni ulazak u rat protiv SAD-a ili Izraela nosio bi ogromne rizike.
Takav scenarij mogao bi:
- proširiti sukob na globalni nivo
- otvoriti nove frontove
- destabilizirati vlastite ekonomije
Zbog toga Moskva i Peking biraju strategiju diplomatske podrške bez direktnog vojnog sukoba.
Frustracija u Teheranu
Prema nekim izvorima, u Iranu postoji određeno razočaranje takvim pristupom.
Dio političkog establišmenta očekivao je snažniju podršku Rusije, posebno nakon godina bliske saradnje.
Ali realnost geopolitike je često brutalna.
Države rijetko ulaze u rat koji nije direktno njihov.
“Neutralnost” koja to zapravo nije
Ipak, tvrdnja da Rusija i Kina nisu uključene u sukob može biti varljiva.
Jer moderni ratovi ne vode se samo na frontu.
Oni uključuju:
- vojnu tehnologiju
- energiju
- logistiku
- finansijske tokove
- diplomatsku podršku
U tim područjima Rusija i Kina već dugo igraju važnu ulogu u iranskoj geopolitičkoj poziciji.
Zato njihova današnja “neutralnost” ne znači odsustvo uticaja.
Ona znači nešto drugo:
rat u kojem su velike sile prisutne — ali ne žele biti prve koje će otvoreno zapucati.
