Evropa je danas ostala bez jednog od posljednjih velikih filozofa koji su vjerovali da razum još ima političku vrijednost.
U 96. godini preminuo je Jürgen Habermas – njemački filozof, sociolog i javni intelektualac koji je decenijama pokušavao odgovoriti na jednostavno ali teško pitanje: kako društva mogu živjeti zajedno a da ne potonu u nasilje, manipulaciju i cinizam.
Habermas je bio posljednji veliki glas generacije koja je nakon Drugog svjetskog rata pokušala ponovo izmisliti evropsku demokratiju. Kao pripadnik druge generacije Frankfurtske škole, naslijedio je kritičku tradiciju Adorna i Horkheimera, ali je usmjerio prema nečemu što danas zvuči gotovo naivno: ideji da slobodni građani, kroz racionalan razgovor, mogu graditi pravednije društvo.
Njegova najpoznatija knjiga “Strukturna transformacija javne sfere”, objavljena 1962. godine, postala je jedna od temeljnih studija o odnosu medija, društva i demokratije. U njoj je Habermas opisao kako je u evropskoj istoriji nastala javna sfera – prostor u kojem građani raspravljaju o zajedničkim pitanjima i u kojem argument ima veću težinu od moći.
Bio je to ideal koji se danas čini gotovo arhaičnim.
U vremenu algoritama, propagande i digitalnih eho-komora, Habermasova ideja racionalne javne rasprave zvuči kao sjećanje na neku staru političku civilizaciju.
Ipak, on nikada nije odustao od tog ideala.
Habermas je tvrdio da demokratija ne počiva samo na institucijama nego na kulturi argumenta – na sposobnosti društva da vodi sporove riječima, a ne silom.
U svojim kasnijim radovima posebno je naglašavao moralni temelj ljudskih prava. U eseju “Ogled o ustavu Evrope” zapisao je rečenicu koja možda najbolje sažima njegovu filozofiju:
“Htio bih pokazati da su izmijenjene historijske okolnosti samo tematizirale i osvijestile nešto što je od početka bilo implicitno upisano u ljudska prava – naime, onu normativnu supstancu jednakog ljudskog dostojanstva za svakog ko je, da tako kažem, sricao ljudska prava”. Drugim riječima: istorija nije izmislila ljudsko dostojanstvo. Ona je samo polako učila da ga prepozna.
Habermas je tokom više od sedam decenija bio prisutan u gotovo svim velikim evropskim raspravama – od suočavanja Njemačke s nacističkom prošlošću, preko pitanja evropske integracije, do savremenih dilema o demokratiji i globalizaciji.
Bio je filozof koji je vjerovao da intelektualci imaju javnu odgovornost – da filozofija ne smije ostati zatvorena u univerzitetskim kabinetima. Zato je Habermas bio ne samo akademik nego i javna savjest poslijeratne Njemačke. Njegov odlazak zatvara jedno poglavlje evropske intelektualne istorije.
A možda nas podsjeća i na nešto drugo: da je ideja javne sfere – prostora u kojem ljudi razgovaraju kao građani, a ne kao neprijatelji – danas ugroženija nego ikada. Habermas je vjerovao da se demokratija brani argumentom.
U vremenu u kojem argument često gubi bitku protiv galame, to je možda najradikalnija ideja koju je ostavio iza sebe.
