Postoji nešto posebno uznemirujuće u trenutku kada shvatiš da prošlost nije iza nas. Ne zato što se vraća, nego zato što je cijelo vrijeme bila tu — samo tiša, pristojnija, upakovanija.
Jedna nova studija u Njemačkoj to brutalno ogoljava. Prema podacima koje prenosi , više od trećine građana vjeruje da postoje “ljudske rase” — ideja koja je naučno odavno odbačena, ali očigledno ne i društveno.
To nije samo statistika. To je pukotina.
Jer ako trećina ljudi u jednoj od najrazvijenijih evropskih zemalja vjeruje u nešto što je historijski bilo temelj diskriminacije, nasilja i ideologija koje su iza sebe ostavile milione mrtvih, onda problem nije u neznanju. Problem je u tome što se neke ideje nikada ne pobjeđuju do kraja — samo se privremeno potisnu.
I čekaju.
Ono što ovu priču čini još težom jeste činjenica da se ne pojavljuje izolirano. Ona dolazi paralelno s drugim trendovima: rastom populizma, nepovjerenjem u institucije, vjerovanjem u teorije zavjere. U istim istraživanjima vidi se da značajan broj ljudi vjeruje da “tajne sile upravljaju politikom” ili da mediji sistematski lažu.
To znači da ne govorimo samo o jednoj ideji koja se “vratila”. Govorimo o cijelom načinu razmišljanja u kojem se stvarnost ponovo pojednostavljuje, dijeli, svodi na “nas” i “njih”.
I tu dolazimo do najneugodnijeg dijela:
ovo nije njemački problem.
Ovo je evropski problem. Globalni problem.
Problem svijeta koji je uvjeren da je naučio lekcije iz prošlosti — ali ih očigledno nikada nije usvojio.
Jer ideja o “rasama” nije samo pogrešna. Ona je opasna upravo zato što nudi lažnu jasnoću. U svijetu koji je kompleksan, nesiguran i sve teže razumljiv, takve ideje djeluju kao prečica. Kao objašnjenje. Kao način da se haos svede na nešto što se može imenovati.
A ljudi vole stvari koje mogu imenovati.
Zato se stare ideologije ne vraćaju kao otvoreni manifesti. One dolaze tiho, kroz razgovore, kroz “zdravorazumske” tvrdnje, kroz osjećaj da se nešto “ne smije reći naglas”. Dolaze kao sumnja, pa kao uvjerenje.
I odjednom su tu.
Najveća iluzija modernog društva bila je da je napredak linearan. Da se jednom osvojene vrijednosti više ne mogu izgubiti. Da se istorija kreće samo naprijed.
Ali istorija ne ide pravolinijski. Ona kruži.
I svaki put kada mislimo da smo “bolji nego prije”, pojavi se neka statistika koja nas podsjeti da nismo. Samo smo sofisticiraniji u načinu na koji prikrivamo iste impulse.
Možda je najveći problem u tome što smo se navikli da ekstremizam prepoznajemo samo kada je glasan, brutalan, otvoren. Ali današnji ekstremizam nije takav. On je tih, raspršen, često čak i pristojan.
Ne dolazi u uniformi.
Dolazi u rečenici koja počinje sa:
“Ja nisam rasista, ali…”
I tu se sve već završava.
Zato ova brojka — ta trećina — nije samo podatak. Ona je upozorenje. Ne zato što govori o tome koliko ljudi vjeruje u jednu ideju, nego zato što pokazuje koliko je lako da se ideje za koje smo mislili da su mrtve ponovo osjećaju živima.
Ne kroz nasilje.
Ne kroz sistem.
Nego kroz — normalizaciju.
A to je najopasniji oblik njihovog povratka.
Jer kada nešto postane normalno, više ga ne vidiš kao problem.
I tada više nema potrebe da se vraća.
Tada je već tu.
