U Bosni i Hercegovini postoji jedna riječ koju svi znaju.
I svi je koriste.
I svi se prave da ne razumiju koliko je duboka.
Nepotizam.
Kada “slučajnost” postane obrazac
Vlada Federacije BiH imenovala je Rusmira Isaka za direktora KPZ Zenica.
Ali to, naravno, nije presudno.
Jer u ovoj priči postoji jedan “detalj” koji mijenja sve:
Rusmir Isak je sin Rame Isaka, ministra u Vladi FBiH.
I tu prestaje svaka ozbiljna rasprava o meritokratiji.
Nije problem u imenu. Problem je u procesu.
Uvijek se pojavi isti argument:
“Pa možda je kvalifikovan.”
Možda i jeste.
Ali to nije poenta.
Poenta je:
da li je izabran jer je najbolji — ili jer je nečiji?
Jer kada postoji porodična veza na tom nivou:
svaka odluka automatski gubi kredibilitet
Bez obzira na stvarne kvalifikacije.
Sistem koji ne skriva više ništa
Nekada se nepotizam skrivao.
Danas?
Postao je otvoren.
Bez objašnjenja.
Bez potrebe da se opravda.
Bez straha od reakcije.
I to je možda najopasniji dio.
Ne to što postoji.
Nego što je postao normalan.
KPZ Zenica nije mala stvar
Ovo nije “neka funkcija”.
Direktor KPZ Zenica upravlja jednim od najosjetljivijih sistema:
zatvorski sistem
sigurnosni rizici
upravljanje ljudima i krizama
To nije mjesto za eksperimente.
To je mjesto gdje iskustvo i povjerenje moraju biti iznad svega.
Poruka koja ide prema javnosti
Svako ovakvo imenovanje šalje jednu jasnu poruku:
nije bitno koliko si dobar — bitno je koga poznaješ
I to je ono što dugoročno uništava sistem.
Ne jedan mandat.
Ne jedna vlada.
Nego povjerenje.
Najveći problem: ljudi su se navikli
Možda je i najtužniji dio ove priče reakcija.
Ili bolje rečeno — izostanak reakcije.
Nema šoka.
Nema ozbiljne pobune.
Nema pritiska.
Samo:
“ma dobro, to je kod nas tako”
A kada društvo počne prihvatati nepravdu kao standard — tada više nije riječ o politici.
To je stanje svijesti.
Nije pitanje Isaka. Pitanje je sistema
Ovo nije priča o jednom čovjeku.
Niti o jednom imenovanju.
Ovo je priča o modelu koji se ponavlja:
- politika proizvodi funkcije
- funkcije se dijele
- odgovornost ostaje nejasna
I tako u krug.
Zaključak: nepotizam nije greška — to je mehanizam
Možemo ovo nazvati kako hoćemo.
“politička odluka”
“kadrovsko rješenje”
“unutrašnja stvar”
Ali suština ostaje ista:
kada porodična veza postane prednost u javnoj funkciji — sistem više ne radi za sve
Radi za odabrane.
A svi ostali?
Gledaju.
I čekaju red koji nikad ne dolazi.
